Počinje 7. Ganz novi festival

‘Čovjek je jednako tako stanovnik vremena, kao što je i građanin države, i ako se drži neumjesnim, čak nedopustivim, isključiti se iz navada i običaja kruga u kojem se živi, zašto nam jednako tako ne bi bila dužnost izborom svoga djelovanja dati jedan glas potrebama i ukusu stoljeća?’

„To nismo mi, to je samo staklo“ – kazališna crtica o otpadnicima i buntovnicima

„To nismo mi, to je samo staklo“ držeći se za osovinu simboličnosti poznatih heroja s druge strane „moralnog“ spektra, emotivno dojmljivo ironizira naše želje i patnje. Sam odabir holivudskih ikona kao centralnih motiva istupak je za sebe i ukazuje na slojevanje autoričine kritike koja se gradi od trbuha što kruli do iskrivljenog odraza kojeg preziremo jer moramo, jer sve oko nas sjaji baš kao staklo. I što onda preostaje nego razbiti ga, restrikciju odriješiti destrukcijom, ako ništa onda barem samodestrukcijom paleći zdrava pluća? To je utapajući ugođaj „To nismo mi, to je samo staklo“, kazališne crtice o začaranome krugu života otpadnika i iznuđenih buntovnika iznesene s romantičnim minimalizmom.

Teatar &TD: Teror tolerancije – Postoji li politički teatar u Hrvatskoj?

Teror tolerancije kao politički komentar ili možda bolje rečeno, doskočica je samodostatan – on je neporecivo zabavan, umješnost redatelja kao što je Kurspahić i njegov prirodni osjećaj za humor osjetan je na svakom koraku, glumačka postava koja se već neko vrijeme okuplja oko njegova imena: Jakir, Jirsak, Barath Bastajić kao i na koncu, sam Kurspahić energična je i dopadljiva. U tehničkome smislu nema se mnogo toga zamjeriti Kurspahićevom timu, iskustvo je gledanja ispunjeno, na trenutke i prepunjeno sadržajem, ali ispod gomilanja materijala i uživanja u autorskoj dosjetljivosti (barem ako ste ideološki podobni za istu), nisam sigurna leži li mnogo više u novoj Kurspahićevoj predstavi.

Drakula (ZKM): Neke nove vrste vampira

Iako je Urban a priori donio odluku s kakvom se publikom želi sresti, točnije – što od nje očekuje, ne može mu se poreći scensko majstorstvo. U svoj svojoj predorečenosti, Drakula (ako do njene zadnje minute izdržite) pokazuje kvalitetu koherentne cjeline u kojoj se ponajviše ističu atmosferičnost i vladanje prostorom. Dio ansambla možda se nije mogao nositi s Urbanovom zahtjevima u pogledu scenskog pokreta, ali oni koji su mu prepustili svoja tijela, u kulminaciji djela uspjeli su razotkriti ta ogoljena i ranjena bića čija se bol uporno i bez dozvole seksualizira. Drakula nije neka romantična prošlost, ono djelo pisano modernim jezikom, ali koje se na taj isti jezik i samo popiknulo.

Ganz novi festival – mjesto za igru i sanjanje

Ne mogu se oteti dojmu da se za novom vrstom pristupanja izvedbenim umjetnostima po završetku ovogodišnjeg Ganz novog festivala, neminovno žudi. Karta više tražila se za gotovo svaku izvedbu u prostorima Studentskog centra u Zagrebu, a određen povratak inicijalnim temama ljudske egzistencije i civilizacijske povijesti može se prepoznati kao jedan okvir koji je umjetnike pozvao na njihove eksperimente.