Sanjin Kaštelan čovjek je mnogobrojnih afiniteta i interesa. Najpoznatiji je kao DJ Itch – njegova persona koja seže još u polovicu 90ih, a do sada se kao DJ utkao u tkivo zagrebačke klubske scene. No, odnedavno, Sanjin se počeo ozbiljnije baviti i fotografijom čime je jednu od svojih brojnih strasti poveo na put svjetla i sjene. Povodom njegove prve samostalne izložbe u Galeriji 808 na Radiju 808 obavili smo kratak razgovor.
RIJEČI: Ivan Jambrošić
FOTO: Sanjin Kaštelan
Ukoliko se ne varam, ti si bio prvi izlagač pri projektu “Radio 808 galerija“. Kako je došlo do toga da baš ti budeš prvi?
Jest. Drage Ines i Nela s 808-ice se domislile konceptu, kontaktirale i itekako pomogle u izboru i konačno realizaciji izložbe. Ali me začudilo nemalo, pitah se: kako ja? 🙂
Kakve fotografije si odabrao za tu izložbu? Jesi li odabrao neku temu ili si išao za nekim presjekom svoga rada?
Zapravo ne. Unatoč naporu pronalaska neke suvisle poveznice fotografija, shvatih da je ponajčešće riječ ili o svjetlu ili o pogrešci. 🙂 Dakle, izbor većine fotografija generirao je upravo taj trenutak, taj neki glitch (mislim da je glitch bliže onome što mislim, a što bi u hrvatskome bila pogreška) i atmosfera. Ionako na svačiju fotografiju i ja sam reagiram upravo prepoznavajuć tu neku emociju okolnosti, neku teksturu stanja…ono “nešto” nešto. 🙂
U tvom izričaju posebno dominiraju žene. Što je to što te na njima privlači kao subjektu fotografije?
Nekako lako koreliraju s gorespomenutim svjetlom. Iako nemam skrupula i ne stereotipiziram kad se o fotografiji radi – svaka ili svačija je koža dobrodošla.
Kada si odlučio da se ozbiljnije želiš baviti fotografijom? Ne mislim na neko posebno razdoblje u životu, već na onaj klik u glavi koji ti kaže “to je ono što želim“?
🙂 ozbiljno bavljenje! Dragost. Ne držim se ozbiljnim niti pravim fotografom, imam sreće biti na mjestima gdje se ono svjetlo i one pogreške mogu dogoditi.
Ima li neka vrsta fotografije koju posebno voliš raditi? Poput modne, portreta, ulične, nešto četvrto?
Radost mi daju svakovrsne, ali je u svima bitno uobličenje, predmnijevaš, svjetlom. Čak i kad se radi o preeksponiranoj ili fotografiji koja nastaje u takozvanom kontralihtu, lako sam oduševljiv. U posljednje me vrijeme doduše privlači ljudska koža i neka fetišiziranja. Odrastam u nezrelosti.
Idealni fotografski zadatak? Npr. nazove te taj i taj i kaže : “Čuj Sanjine, ja bih da mi fotografiraš…“
“…making of //bilo čega//.” Volim mejkingofove. Imaju tu opuštenu stegnutost – moraš biti, a možeš ne biti onaj isključivi i kadar koji je komunikacija u kampanji, recimo.
Ima li neki posebni fotoaprat kojega bi želio imati u osobnoj kolekciji ili neki drugi dio opreme?
Pa čini se da ne tražim puno. Itekako sam zadovoljan postojećim, ali bi mi dobro došla bljeskalica. Vidiš. Bljeskalica.
Malotko znade da sasvim solidno crtaš. Bi li se htio okušati i u tome na nekakvoj višoj razini osim risanja za prijatelje?
🙂 Nekada i bih, zapravo. Štoviše, imam u planu i neku školu slikanja (ne pokretati vlastitu, već se prijaviti na neku) i pokušati oku-ruci-(srcu?) dati neko poznato, a opet novo izražavanje. Nedavno sam naime shvatio da sam imao tjelesnu reakciju na boje, žutu i crvenu. I to pri slikanju nekog kartona, koji je imao biti slikarskim platnom. Iznenadilo me.
Tenisice i parfemi. Zaokupljaju li još uvijek toliko tvoju pažnju?
Još uvijek. (Ponekad mislim aplicirati na neku od ovisničkih klinika. Ali držim da je to sve benigno. To skupljanje. Ili?)
Za kraj… Imaš gomile raznih obaveza koje te drže zauzetim većinu vremena. Odakle ti tolika energija?
Od drugih. Sav taj živalj koji srećem po putu i s kojim se podružim i podijelim energiju je toga itekako vrijedan.
Zagreb je, čini se, grad prijatelja.
Transmeet.Tv 