Mogao si vidjeti auroru borealis u dvorani, trebalo je samo pogledati.
Riječi: Ivan Jambrošić
Foto: Maja Sokolean
Nakon koncerta 2012., Dropkick Murphys vratili su se promovirati prošlogodišnji “Signed and Sealed in Blood“, ovoga puta zajedno sa pjevačem Alom Barrom koji je te, 2012., sa koncerta izostao radi bolesti. Kada promoviraš album koji otvara pjesma naziva “The Boys are Back“ ne moraš baš previše razmišljati čime ćeš otvoriti koncert. I bi tako, parter je bio popunjen, tribine i ne toliko. Parter je tada oživio i više se nikada nije smirio dok je band redao set listu sa zadnjega albuma, neke starije, a i neke tradicionalne poput “Wild Rover“ pri kojoj je na stihu “no, nay, never“ pjevač Barr prstima brojao koliko puta “rover“ više neće biti “wild“, a bome niti publika nije bila dužna u vokalnome izražavanju žala radi divljega života.
Onaj glavni dio koncerta završio je pjesmom “I’m Shipping Up To Boston“ pjesma kojom su se probili, a kada ju je Scorsese uvrstio u soundtrack filma The Departed, to ih je definitivno učinilo poznatima. I onda je uslijedio bis sa “Kiss Me, I’m Shitfaced“, pjesma na kojoj tradicionalno djevojke iz publike izlaze na pozornicu uz stihove o nekoj neuvjerljivoj priči korištenoj u svrhe snubljenja. Jedno 76% posto partera u ovim je trenutcima topless, muškoga partera, cure se sele na pozornicu. Kissss miiii ajm šitfeeeejsd grmi iz partera dok su stotine ruku u zraku u onome tipičnome znaku V koji čine navijači kada zajednički skandiraju. Kissss miiii ajm šitfeeeejsd prate tribine koje od svih tih glasova lagano podrhtavaju, a sve to leti ka pozornici. Svjetla reflektora odbijaju se od znojnih tijela dok kometi zlatnoga repa kakav samo čaša bačene pive može ostaviti prelijeću zbor mladića koji nepogrešivo znaju riječi, a djevojke na pozornici sinkronizirano se zagrljene zibaju uz gajdi romantičan poj.
I onaj koji je pogledao, u tim je trenucima sinergije svjetla, zvuka, prizora, fizičkoga osjeta navijačkoga pjevanja i, prije svega, energije koju samo stotine mladih duša koje rade zajedno mogu proizvesti, mogao vidjeti kako se zrak u dvorani pretvara u auroru borealis koja klizi i izmiče se eterom, preskakuje i titra, nastalom od silne količine životne energije oslobođene u isti mah. Uslijedila je “Skinhead on the MBTA“ kada su na pozornicu izašli i mladići, a band se u izgubio u toj svoj gomili tjelesa.
Iako je ovo njihov drugi posjet Hrvatskoj, novotarija se definitivno nije izlizala. Intenzitetom nešto slabijega intenziteta od koncerta iz 2012., kada su nastupali u Tvornici koja je tada bila krcata i bučnija i animiranija i žustrija ovo je definitivno koncert koji je vrijedilo posjetiti. Jedino što možemo zamišljati kako bi sve skupa izgledalo da je koncert bio održan na Šalati tj. na otvorenome kao je prvotno zamišljeno, ali je prebačen radi prognoze nepovoljne za boravak na otvorenome. Ništa, uvijek nam preostaje neki ljetni festival.
Transmeet.Tv 