Josipa Lisac u Tvornici [REVIEW]

U rasprodanoj Tvornici kulture u Šubićevoj ulici u srijedu 10. prosinca, Josipa Lisac otpjevala je još jednu odu svojoj neprežaljenoj ljubavi i bacila publiku u stanje transa, ponovno dokazavši da je potpuno drugačija od svih s današnje hrvatske estradne scene.

Jedna od rijetkih izvođača koje još uvijek možemo nazvati “umjetnikom” pokazala je da ipak nije sve tako crno i da pjesmu još uvijek možemo smatrati umjetnošću, što su reakcije publike i potvrdile, bilo aplaudirajući na solo minijature njezinog benda ili na izuzetne vokalne čarolije same Josipe Lisac postalo je potpuno nebitno, jer energija koja je dopirala s pozornice bila je više nego izuzetna. U kratkim Josipinim monolozima publika je s njom mogla prošetati niz aleju sjećanja njezine jedine Ljubavi koja je neraskidivo povezana s njezinim životom i stvaralaštvom. Možda će netko i prigovoriti na njezino konstantno osvrtanje na Karla i možda ima pravo na to, ali bi netko mogao i promisliti malo dublje, pa bi mogao shvatiti da u današnjem svijetu konzumerizma, u kojem je i ljubav nešto za koristiti pa odbaciti kada vise ne funkcionira, samo da bi mogli tražiti dalje, jedna anomalija kojoj prijeti izumiranje. Josipina vjernost njenoj istinskoj ljubavi zapravo je vjernost samoj sebi, jedinoj i pravoj, što je i publika u Tvornici imala prilike osjetiti kroz njezine pjesme koje kao da su ispjevane u čast ljubavi same.

Josipino davanje prilike mladim ljudima poput 21-godišnje Dine iz Labina, mlade Dunje ili Lucije koje su nastupile na Josipin poziv i koje su apsolutno oduševile publiku, pokazuje veličinu Josipe Lisac, koja nadilazi sami umjetnički izričaj te izražava ljudsku nesebičnost koja se nažalost danas ne nalazi iza svakog ugla. Voljeli je mi ili ne, koncert Josipe Lisac bio je događaj za “ponijeti kući”, spektakl glazbe, bez koreografije i blještavih svjetala, čista neiskvarena emocija u kojoj je svaki pojedinac mogao pronaći ponešto i kroz magiju glazbe pronaći putove u neke skrivene dijelove sebe u koje ulazimo samo ponekad i samo rijetko.

Koncert Josipe Lisac je dokaz da je glazba univerzalni jezik koji spaja različite tipove ljudi i ujedinjuje ih, u jednom nepovratnom kratkom trenu u vremenu u kojem smo svjesni da smo svi jedno. “Hvala vam što ste došli, hvala vam što se volite” rekla je smiješeći se na pozornici na kraju koncerta.

Ne Josipa – hvala tebi!

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s