Bio sam prilično nervozan. Čak toliko da mi se ruka u kojoj sam držao svoj ružičasti diktafon vidno tresla, a koncentracija pala na nulu kada sam shvatio da Benu Frostu guram rozi diktafon u facu, no brzo sam se opustio otkrivši da iza brutalne glazbe stoji vrlo ugodan i pričljiv sugovornik, sladokusac koji je uspio pojesti naranču, pola kutije Domaćica i dvije banane tijekom dvadeset minutnog razgovora o njegovom radu, funkcioniranju glazbene industrije i prirodi umjetnosti uopće.