Legendaran film i već koju godinu uspješan video-game dobio je svoju kazališnu inačicu i to baš onu koja ih multimedijalno spaja, čak u doživljaju i proširuje jer ono što smo pogledali live na sceni ostavlja moćan dojam čak i na najzahtjevnije gledatelje.
Riječ je o predstavi Stalker, s pomalo nezgrapnim hrvatskim prijevodom „Prikradatelj“, u produkciji eksperimentalnog zagrebačkog kazališta &TD i suradnji s Umjetničkom organizacijom SKOP koja nam je već poznata po svojim uspješnicama koje su uključivale sjajne Dj-eve poput Max Passantea iz Massive Attacka u predstavi Troia’s Discount u Tvornici Kulture i enfant terriblea s Caprija DJ Tali Freaksa u predstavi Table d’hôte u Gorgoni MSU-a. Svjetska senzacija ni ovoga puta nije izostala uključivanjem u projekt novoimenovanog ravnatelja prestižnog Venecijanskog Bijenalea Giannija Fortea (Ricci/Forte) kao autora teksta i dramaturga predstave.U predlošku svega stoji sovjetski SF roman s početka sedamdesetih Piknik onkraj puta braće Strugacki, no zagrebačko uprizorenje osim naslova i naziva likova nema odviše sličnosti s tom književnom inspiracijom. Naime, dramska pažnja Gannia Fortea skreće, skoro proročanski, u duboka skrovišta ljudske ćudi uslijed potpuno rubnih doživljaja i kolektivnih trauma poput virusne pandemije Hiv-a ili danas Covid-a 19. Na takvim žarištima Forte gradi sukobe svojih impulzivnih likova na putu u Zabranjenu zonu gdje će navodno u „Zlatnoj sferi“ otkriti neku dublju istinu ili želju, a na kraju se jedino suoče sa svojim niskim nagonima koji probijaju na površinu poput krvi kroz bandažu, izlijevajući svoje morbidne porive prema nasilju, dominaciji ili podložnosti, posjedovanju ili sadomazohizmu. I sve protječe u tom „edgy and bold“ (bridnom i podebljanom) tonu, tako da je i predstava bliža uzavreloj Kubrickovoj Paklenoj naranči nego polaganom Tarkovskijevom Stalkeru.
Kao i kod Becketta, dvojica likova: Pisac (naivan humanist) i Profesor (malodušan znanstvenik) čekaju svoga Godota, odnosno Stalkera koji se u ovoj drami ipak pojavi – no možda kao Godot i ne postoji već je u njima samima kao neka supstanca ili jednostavno virus koji ih iznutra mutira obojicu. Ako je Beckettov Godot možda otac nebeski koji se oglušio na strahote holokausta i rata, onda je Forteov Stalker suvremena kataklizma koja neprekidno kolabira iz jedne u drugu mogućnost poput živo-mrtve mačke u slavnom Schrödingerovom eksperimentu koji je, shvaćamo u finišu, suptilno protkan kroz cijelu predstavu. Naime, tek kad promatrač otvori kutiju otkriva je l’ mačka još živa ili mrtva od raspada svojih atoma zbog radioaktivne sklopke koju je možda pokrenula – ključan je, dakle, trenutak promatranja koji cijepa realitet unutar boxa na dvojan ili paralelan svijet – u jednom mačka i dalje živi, a u drugome je umrla, a možda i oboje. Tako se kod Fortea podudaraju postulati kvantne fizike s onim kazališnim, a to je da se realitet u boxu/sceni mijenja i cijepa ovisno o oku promatrača, a priča o virusu, zbog njegove istovremeno žive i nežive prirode, još više pojačava dimenziju suprisutnosti života i smrti, erosa i tanatosa, kreacije i destrukcije.
Na ovu „kvantnu“ dramaturgiju nadovezuje se dojmljiva režija i scena Nenada Glavana koja iščitava Forteov tekst organski, intenzivno i beskompromisno gradeći prilično složenu i maštovitu scensku instalaciju. Na trenutak vam se zbog simultanih scena i radnji, live projekcija i holograma učini da ste u Nolanovom filmu Inception, a tako se doima čitava produkcija i daleko je iznad domaćeg standarda – u jednom momentu se predstava preko kamere uživo paralelno nastavlja u stvarnom ZETovom tramvaju koji vozi prema „Zlatnoj sferi“, Kožarićevom Prizemljenom suncu, dok se na sceni množe hologramski prikazi. Distopijske i mokre atmosfere, pune neizvjesnosti i suspensea, dograđuje izvanredna glazba Ane Vračarić koja kombinira dub techno, psybient, postpunk i new wave elektronsku glazbu. Precizno probrani samplovi otkrivaju poseban glazbeni ukus koji kao da stiže iz berlinskih klubova Berghain, Panorama bara ili KitKata te rafinirano daju predstavi određenu dvoznačnost.
Također, progresivno, hrabro i bez zadrški igraju glumci Robert Španić Pisca, Domagoj Janković Profesora i Toma Medvešek Stalkera. Za ovu dramu potrebna je energija, koncentracija, preciznost i jedno povišeno stanje cijelog glumačkog aparata, a to su definitivno uspjeli. Španić i Janković su uigrani tim visokog naboja i međusobnog razumijevanja odigranih utakmica, a Toma Medvešek plijeni svojim magnetizmom noseći najzahtjevniju ulogu Stalkera, transportera u „onkraj zbilje“ kako navodi knjižica. Toma iznenađuje prodornom dikcijom, mistikom, zanesenim izrazom te fluidnom metamorfozom mimike i geste. Kostimi Laure Špoljar decentno i točno podupiru likove, a animacije Dejana Gotića elaborirano doziraju neonski štih poprilično raskošnoj scenskoj vizualnosti cijele predstave.
Predstava Stalker koja je nastala uoči pandemije Covid-a 19 uočljiva je i značajna pojava na kazališnom repertoaru, snažne umjetničke intuicije koja je predvidjela ne samo kataklizmu, karantene i strahove već represivne nagone, kompulzivne strasti i manije moći koje su čovjeku prirođene ukoliko ne njeguje kulturu i tehniku oslobođenja.
T. Antolović
naslov: Prikradatelj, G. Forte
režija Nenad Glavan
dramaturgija Gianni Forte
scena Nenad Glavan i Ana Vračarić
video i zvučno oblikovanje Dejan Gotić
kostimi Laura Špoljar
izbor glazbe Ana Vračarić
oblikovanje svjetla Tomislav Maglečić
VJ, prijenos i kamera Martin Šatović, Luka Dubroja, Mirsad Mahmatović
dizajn plakata Luka Maji Predragović
fotograf predstave Luka Dubroja
Uloge:
Profesor Domagoj Janković
Pisac Robert Španić
Stalker Toma Medvešek
Transmeet.Tv 