“Moje ime nije važno, ja sam čovjek” ispjevao je posljednji stih. Negdje sa strane, duboko unutar publike čulo se odobravanje ili bolje rečeno prepoznavanje te jedne velike istine, koja nam toliko često isklizne ispod ruke. Neću pričati o glazbi, neću pričati o ozvučenju, neću pričati o pjesmama, pričat ću o emociji koja je dolazila od tog ranjenog čovjeka koji je svoj mrak pretvorio u djelić svjetlosti koju pjesnik poput njega jednostavno mora podijeliti s drugima.