[vc_row][vc_column width=”1/1″][vc_column_text]
Vrata kazališta otvorila su se širom i propustila još jedan Frljićev autorski projekt da elegantno ušeta na pozornicu dok su se u pozadini oštrili noževi spremni da nabodu svaku njegovu riječ i protjeraju je daleko u ponore od tmine iz kojih su prispjele.
Šalu na stranu, neosporiva je činjenica da među kazališnim imenima Frljićevo prednjači u broju spominjanja, a sigurno je i na čelnoj poziciji kad treba uz njega prikvačiti i kakvu kontroverzu (ili je bolje rečeno on sam izazove). Gotovo da sama stvar postaje do te mjere komična da će se javnost raspoloviti na ‘za’ i ‘protiv’ Frljića pa će uskoro netko sukladno današnjem trendu zahtjevati referendum o tome treba li dopustiti Oliveru Frljiću da djeluje u gradskim kazalištima.[/vc_column_text][/vc_column][/vc_row][vc_row][vc_column width=”1/1″][vc_single_image image=”6739″ border_color=”grey” img_link_target=”_self” img_size=”full”][vc_column_text]
Foto: Kazalište Kerempuh
[/vc_column_text][/vc_column][/vc_row][vc_row][vc_column width=”1/1″][vc_column_text]„Jazavac u Kerempuhu“ (kao što je spomenuto) autorski je projekt Olivera Frljića koji je prošlog tjedna doživio premijeru na daskama Kerempuha. Rakan Rushaidat, Borko Perić, Hrvoje Kečkeš i Vilim Matula nakon treninga pod Frljićevom redateljskom palicom stupili su na pozornicu kao mediji nove zakrpe u tkanju stare kontroverze koju danas neskromno možemo nazvati „Frljićevim teatrom“. Pitanje koje je ovog puta postavljeno djeluje gotovo banalno jednostavno – zašto Kerempuh kad je toliko godina bio Jazavac? Odgovor leži negdje u sredini 90ih godina prošlog stoljeća i u ondašnjoj pomodnoj, novoj navici da se prekrsti trgove, ulice, institucije i druge „jazavce“. No, premda su se mnogi zabrinuli kako će se na pozornici otvoriti ta „Pandorina kutija“ gdje na sud dolazi bosanski seljak srpskog pisca u jedno hrvatsko kazalište Frljić je pronašao nekog drugog jazavca i kako i sam kaže on je samo: „neočekivani odraz koji pojedini od nas otkrivaju u ogledalu kad potraže svoj vlastiti lik.“
Ogoljena od onog što joj je pripisano (ili upisano), „Jazavac u Kerempuhu“ prvenstveno je potpuno kazališno iskustvo. Potpuno jer nećete moći svladati salve smijeha kad u svojoj monološkoj sekvenci Rakan uvede zoološki vrt u kojem probleme s vidrom jazavcu radi kuna, a vjeverica Zagi zastupa životno partnerstvo ili Borko objasni kako je u svom dugom putu iz pustinje prema Hrvatskoj Rakan izgubio koji centimetar pa čak i kad Matula prešuti i iz drugog pokušaja izgovori pokoju slasnu koja nam svima tu i tamo prijeđe preko usta; a kad obrišete suzu što se potkrala ispod oka od siline smijeha shvatite da su ono što čujete pitanja ksenofobije, izama najgore vrste i u konačnici ljudskog licemjerja.[/vc_column_text][/vc_column][/vc_row][vc_row][vc_column width=”1/1″][vc_single_image image=”6740″ border_color=”grey” img_link_target=”_self” img_size=”full”][vc_column_text]
Foto: Kazalište Kerempuh
[/vc_column_text][/vc_column][/vc_row][vc_row][vc_column width=”1/1″][vc_column_text]Četiri monologa više su od samo društvene kritike, u njima se potkradaju i osobna priznanja od toga da je ponekad lako naći se u ulozi klauna pod nazivnikom humanitarnih akcija (gdje se često ironično izgubi i posljednja doza ljudskosti) ili o nedavno izliječenom alkoholizmu. Pozornica Frljićevog „Jazavca“ otvoren je prostor, na njoj govoriš i istovremeno si prozvan, s nje riječi iskaču u svim smjerovima i ciljano (po)gađaju publiku u lice, slijetaju joj u krilo ili joj prozuje pored uha i kolaju kazalištem kako nitko ne bi bio pošteđen ove prešutne parlaonice koja ne zazire od toga da uključi nijedno pitanje što političko, što religijsko, što sociološko, a u čijoj srži odgovora leži licemjerje svih vrsta – korumpirano, ideološko i ono puno usmjerene mržnje. U publici se na tu provokaciju odgovara prevrtanjem očima, nezadovoljnim meškoljenjem u stolcu, ali i gušenjem od smijeha koji izaziva ironija te pokojim kimanjem glave dok u kratkome prijelazu između pojedinačnih istupanja glumci komentiraju nastupe jedan drugog i autoironično slažu prigovore bogate pridjevima poput „neumjesno“, „neprihvatljivo“, „pretjerano“ i sličnih već osvješteni da pojedinima izvedeno neće biti ugodno čuti (kao što po dobroj staroj navici ne diramo u ono „škakljivo“).
„Jazavac u Kerempuhu“ nije izniman slučaj, on je jedna od karika u nizu onog što smo već slobodno prozvali „Frljićevim teatrom“, teatra koji grebe po dobro usvojenim stavovima i navikama, izbrisanim sjećanjima i postavlja sve pred sud, onaj jazavčev (gdje ne postoji strah ni od koje teme). Ili kako to sam autor pojašnjava: „Bavim se interesima svoje publike, ali ne i njihovim očekivanjima.“ Hoćemo li glasati za ili protiv Frljića jednom kad potpišemo i za taj referendum? Bolje ne izazivati sudbinu, ali negdje po putu ne bismo smjeli zaboraviti da je prije svega Oliver Frljić sposoban redatelj koji je, slagali se s njegovom „politikom“ ili ne, istupio i zauzeo svoje mjesto u današnjem prostoru i vremenu te uveo u 21.stoljeće kazalište kao valjani medij (iako mu je već spremno pripremljen grob kao rupi u državnom proračunu). „Jazavac u Kerempuhu“ nije izniman slučaj, on je redateljski i dramaturški promišljen projekt, glumački brilijiran, baš onakav kakve smo navikli gledati od Frljića u zadnje vrijeme, a tko mu ni to ne može priznati dočekat će ga srednjak Frljićevog velikog kostimiranog jazavca što ušetava za kraj.[/vc_column_text][/vc_column][/vc_row]
Transmeet.Tv 