[vc_row][vc_column width=”1/1″][vc_column_text]
Kazalište nije samo pročitana pisana riječ, glumci postavljeni oko kulisa, pozornica u koju su upereni reflektori i publika koju obavija mrak. Kazalište je zvuk – ono oživljuje riječi, otvara im prostor, dopušta šumove i prihvaća tišinu, kazalište je slika – ono boja prazninu prostora, ocrtava neki drugi svijet, stvara nove dijelove istih osoba, kazalište je opipljivo – u njemu osjećaš energiju što struja od osjetilnog bogatstva što sjedi pored tebe i hoda ispred tvojih očiju, kazalište se ne boji modernog doba i otvara vrata novim medijima da se stope s njegovom puninom, kazalište gledaš, kazalište slušaš, kazalište osjetiš.
Nema mnogo predstava koje me natjeraju da promislim što bih rekla da u meni kazalište budi, ali „Čuj, Hamlete, čuj“ – nova predstava &TD-a u režiji argentinske redateljice s zagrebačkom adresom – Renate Carole Gatice podsjetila me na svu puninu koju jedna izvedba može ponuditi.[/vc_column_text][/vc_column][/vc_row][vc_row][vc_column width=”1/1″][vc_single_image image=”6747″ border_color=”grey” img_link_target=”_self” img_size=”full”][/vc_column][/vc_row][vc_row][vc_column width=”1/1″][vc_column_text]
foto : kristijan smok
[/vc_column_text][/vc_column][/vc_row][vc_row][vc_column width=”1/1″][vc_column_text]Gotovo filmski početak u kojem slušamo telefonski razgovor između kćeri i oca, popraćen titlovima što se prelijevaju po slojevima prozirnog tila, prolog je onog što usljeđuje, ali prije nego što išta ispliva tu je scena. Scenografija obilježena mnoštvom lampi baroknog štiha, prožeta zagasitošću boja plijeni pozornost svojim okultnim karakterom. Kad u brujanju zvuka i slike na pozornicu polako iza tila počinju izlaziti glumci kostimografijom usklađeni s ambijentom i među njima (doslovno) ogoljeni Hamlet, silina atmosfere koja se stvara na svim razinama ljudskog osjetila gdje je svaki šum, svaka prikazana riječ, svaka boja dio tog kaosa koji preplavljuje, gledatelju ostaje nemoguće ne prepustiti se. Potom sve prelazi u neku drugu etapu gdje se kaos stvara ispočetka, u nekom konkretnom pitanju, u onom svima poznatom biti ili ne biti koje postaje i biti i ne biti.
Ovaj raskrinkani Shakespeareov Hamlet, prevrnut i izokrenut, pita se ono jedno što se svi pitamo od trenutka kad smo dobili ulogu nečijeg djeteta, pita se ono što se redateljica pita u snimci telefonskog razgovora s početka – „Jesam li tvoje dijete, tata? Jesi li zadovoljan sa mnom?“. „Čuj, Hamlete, čuj“ iskorištava kultni status Shakespeareove tragedije ne bi li secirala Hamletovu dvojbu – ne bi li propitala koliko je breme hereditarnosti i je li vrijeme odbacilo barem dio tereta što nam ga na naša leđa postavlja tradicija i nasljeđe pri čemu redateljica od svojih glumaca zahtjeva i osobno otvaranje. Između igre u kojoj se fragmentarno prenosi radnja same tragedije čiji je medij projektor i inscenacije iste koja je vođena kroz kanal pitanja pretočenih u monološke sekvence gdje Hamletove i Ofelijine riječi otvaraju njihove probleme i emocije, scena izbljeđuje i ostaje samo projekcija gdje Dean Krivačić i Maja Katić uistinu i razgovaraju sa svojim roditeljima. U tim se snimkama zasigurno povlači i najsnažnija paralela kad Krivačićev otac i sam utvrdi da bi volio biti osvećen od ruke svoga sina da mu netko učini nepravdu kakvu je doživio Hamletov otac, ali i otkriva mehanizam cijelog sustava koji je polazio od same autorske ekipe, a Hamleta poveo sa sobom tek kao obrazac što je cijeloj predstavi donijelo tu snagu intimnosti, ali u nekim trenucima i pogubljenost koja je pristigla od čina improvizacije u procesu nastanka. Bogatstvo same predstave ipak i više nego opravdava osjećaj rasplinutosti što proviruje na trenutke (i gotovo je beznačajan) pa čak i sam kraj koji je možda pristigao nevidljivo naspram ostatka izvedbe. Stilizirani i „puni“ jezik izvedbe snažan je medij prenošenja emocija na pozornici predstave „Čuj, Hamlete, čuj“ i iako možda ženski dio ansambla pada pod tom težinom riječi (ne računajući Svena Jakira koji kao nijemi Hamletov stric, postavljen u tijelo žene, ostaje samo figura Hamletovih postupaka i razmišljanja), Dean Krivačić u ulozi Hamleta iznimnom vještinom iznosi ono što te riječi nose.[/vc_column_text][/vc_column][/vc_row][vc_row][vc_column width=”1/1″][vc_single_image image=”6748″ border_color=”grey” img_link_target=”_self” img_size=”full”][/vc_column][/vc_row][vc_row][vc_column width=”1/1″][vc_column_text]
foto : kristijan smok
[/vc_column_text][/vc_column][/vc_row][vc_row][vc_column width=”1/1″][vc_column_text]Osim Maje Katić koja postaje tijelo Ofelijinog glasa gdje konačno Ofelija dobiva prostor da Hamletu kaže nešto i o svome ocu i identitetu što je izgubljen onda kad je i njen otac izgubljen, ostatak ansambla tek su sablasne lutkice u službi te (kako je u predstavi prikazano) nakaradne radnje samog teksta i poigravaju se Hamletom kao glasovi tog duha tradicije.
Zatvoriti priču moglo bi se jednostavnim zaključkom da predstava obiluje upečatljivim redateljskim rješenjima među kojima je sigurno najzanimljiviji autoironični segment „teatra u teatru“ gdje se predstava ismijava sama svojoj pretencioznosti (jer danas pristupati kazalištu ozbiljno, pristupati mu emocionalno tek je pretenciozno) i iskorištava taj trenutak da uđe u „mišolovku“ koja se odigrava putem lutkica koje onda ponovno u ruke uzimaju lutkice kako bi u klopku namamile ubojicu iliti Hamletovog strica, a možda i samog Hamleta.
Konačno, od glumaca koji djeluju kao lutkice i u ruke primaju lutkice da bi one primile lutkice, ostaje zaključak da smo i sami lutkice kojima upravlja naše podrijetlo, naša kultura, naša tradicija – hereditarnost. U pitanjima morala najteže povlačimo granice onda kada je nešto naše i tako do dana današnjeg nasljeđujemo nasilje, nasljeđujemo rat, nasljeđujemo osvetu i potoke krvi. „Čuj, Hamlete, čuj“ predstava je prošlosti i sadašnjosti, ali i predstava koja poziva da pokopamo Hamletov mač i pokušamo krenuti u neku drugu budućnost, da ono što će naša djeca naslijediti ne bude prolivena krv nego neko svjetlo sutra.[/vc_column_text][/vc_column][/vc_row]
Transmeet.Tv 