Dimensions 2019 The Last Dance

Nismo se puno premišljali nego smo samo TAKO LAKO donijeli odluku da idemo i ove godine na Dimensions (bili smo na prvom i onom prošlogodišnjem). Kako je unaprijed bilo najavljeno da je 2019. godina u kojoj se festival pozdravlja s nama jednom od najdražih i najljepših lokacija, nismo to smjeli ni htjeli propustiti.

Fotografije: Daniel Kiršić http://www.instagram.com/danielkirsic/

Oni koji su čitali prošlogodišnji znaju, ali nije na odmet ponoviti, mi nismo novinari i ovo nije službena novinarska objava već naš osobno putopisan riport dojmova sa 8. Dimensionsa. A kako festivali nisu filmovi i nema repriza, odlučili smo ne očekivati i ne uspoređivati.

THE LAST DANCE

Sve je krenulo u srijedu 28. kolovoza. Mahnuli smo korporacijama i uputili se u jedinstvenu pulsku Arenu na OPENING KONCERT. Tisuće ljudi pod zvjezdanim nebom, iskričava atmosfera, stoljetne zidine ugrijane na valjda +36˚ ++. Kada smo ušli u Arenu na pozornici su nas dočekali Jeff Mills i Tony Allen, znani kao ‘techno čarobnjak’ i ‘otac afrobeata’ uz čiju smo glazbenu fuziju uplesali u večer. Uslijedio je nastup američkog repera Anderson.Paaka i njegovog pratećeg funky soul groovy benda. Iako možda i nije ‘our coup of tea’, frajer neprikosnoveno ima stila i zarazno je energičan pjesnik starog zvuka. I da, zvuči malo kinky. U nekom trenutku spustio se u publiku i NARAVNO prošao tik do nas. Šteta da nismo od onih što na koncertima stalno drže upaljen mobitel u rukama; nama nekako draža čaša i cigara u toj prilici (tako da ni ove godine niš’ od ekskluzivnog videa). Možda nije bio glazbeno logičan slijed nakon .Paaka, a kao da nije pasao ni prisutnoj publici koja je krenula čavrljati, ali nas se posebno dojmio berlinski producent Objekt. WOW kakav distopijski eksperimentalni zvuk. Apstraktna, pomalo ambientalna elektronika nama se činila kao savršena kulisa za hedonizam (onakvim kakvim ga mi vidimo).

Festival je bio i službeno otvoren a mi spremni za 4 dana Dimensionsa u FORTU. Poučeni prošlogodišnjim iskustvom i spoznajom da će u tih 4 dana preko 200 najvećih imena nastupiti na 10+ pozornica (i naravno da se baš oni koje bi željeli poslušati preklapaju u primetimeu), a kako je na festivalu prisutno i preko 8.000 dimenzionalaca naravno da se baš u tim trenutcima shpitzze javljaju redovi na ulazima na floor; pala je odluka da idemo na ples ‘with the flow’. Nema trčanja s floora na floor, ganjanja izvođača nego gdje nas odnese glazba / vibra / frendovi.

Tako smo u četvrtak nas dvoje krenuli u festivalsku avanturu. Šta je bilo prvo za primijetit, osim tradicionalno dobre organizacije na prilazima i ulazu na festival, je znatno veći broj ljudi. Uvijek su floorovi dobro popunjeni ali ove godine vladala je gužva i na festivalskim cesticama. Tu prvu večer plesali smo na The Gardenu uz Peach. Djevojka iz Toronta s bazom u Londonu, a vrti šaroliku mutaciju housea i techna, na momente disca. Nešto smo ju naknadno googlali i ispalo je da je do ove godine imala full time office job. A nakon što smo čuli njenu selekciju, drago nam je da se odlučila samo za glazbu. Ulovili smo drugu polovicu Nininog seta na The Clearingu. Tipical Nina Kraviz, lijepa i praši. Nakon openinga na kojem nas se nije dojmio, pravi techno spektakl kroz dva sata seta gradio je i nadograđivao 50+ godišnji Jeff Mills. Zadnjih pola sata dokazao je da je u toj futurističkoj trci daleko ispred mlađih umjetnika, i da nema namjeru stati. Plesali bi tako zauvijek. TAKO LAKO. Ali 6 ujutro prebrzo dođe kad je dobro.

Kako nas je prvi dan nekako vodila glazba, u petak su nam stigli prijatelji pa su malo oni vodili nas, a malo mi njih. Obišli smo sve floorove. Negdje oko 02:30 mi je mobitel !čestitao!; izbrojao je već preko 10.000 koraka (do jutra bi sakupili kako koji dan ali između 18-23 km pa nek je malo i pogriješio dok je brojao.. ). Poneseni društvom i plesom slabo smo pratili timetable. Ono što je sigurno je da smo se kolektivno rasplesali uz Japanca FUMIYA TANAKAu. Čovjek sjajno kombinira različite zvukove, ponekad i oprečne, a sve u nekakvom minimal paketu. U nekom trenu spustili smo se u The Moat čuti damu sirovog zvuka struje, Helenu Hauff. Svirala je kombinirajući tamne i razigrane trake uz očekivano dominantan darkerski prizvuk. Ipak smo se vratili na The Garden i jutro dočekali uz beskompromisnog i savršeno matematički točnog ZIPa. Negdje smo pročitali da ZIP sa svojom 25 godina starom kolekcijom vinyla može raplesati „ tebe, tvog šefa, tvoju bolju polovicu, tvoje dijete koje je tek prohodalo i tvoju baku“, a sada to možemo i mi potvrditi. Od svih dana, možda sam se najviše naplesala tu noć na The Gardenu.

U subotu smo iznevjerili, točnije prespavali. Bit ćemo slobodni se pohvalit da smo svaki dan bar 5 sati proveli na moru, u hammocku u hladu borova (ako se nađete u Puli, obiđite uvalu Galebove stijene i okolne hridi mmm). Bungalović koji smo iznajmili za tih 5 dana bio bi već iza 11 prepregrijan (hvala ljetu da je potrajalo ), a da ćemo na godišnjem sjedit pod klimom NEĆEMO. Tako da bi odspavali koji sat u bungaloviću, a onda se prebacili na more i chillali, kupali se, pili hladnu bevandu iz termosice, malo se ljubili. Tako smo se i u subotu vratili s mora i večere u naš bungalović, željni kratkog beauty sleepa (za noć). Probudila nas je vrućina nakon 12+ sati spavanja.

Pred nama je bila nedjelja. Noć u kojoj će Dimensions posljednji put plesati u Punta Christu. Nas dvoje i dvije frendice i tisuće dimezionalaca na The Last Danceu. Zadnju noć vodio nas je festivalski vajb. Na The Voidu smo slušali, i naravno plesali uz detroitsku legendu DJ Stingraya i njegovu maštovitu kombinaciju groovy electra i apstraktnog techna. Svratili smo i na nastup sugrađanke i dobre prijateljice Marine Karamarko; nećemo komentirati –nismo objektivni – volimo! THE LAST DANCE (barem ovaj u FORTU na Dimensionsu) plesali smo uz Gillesa Petersona &Mr. Scruffa. Razmišljali smo.. dobar set/koncert/festival je onaj kada te glazba odvede u stanje u kom zaboraviš na sve oko sebe (osim na partnera na zadatku u noćnoj, njega nikad NE) i skroz si prepušten istoj, i ulaziš u drugu DIMENZIJU. Usklađivanjem ritma koji pruža glazba, s ritmom disanja i plesanja otvaraju se nove spoznaje o mogućim stanjima svijesti, one u kojima su prošlost i budućnost nebitni, jer iste određujemo postupcima u sadašnjosti ;).

Veselimo se budućim DIMENZIJAMA.

Rezime. Sjajno smo se proveli. Dimensions je naša srca osvojio zahvaljujući eklektičnom izboru izvođača koji predstavljaju niz glazbenih žanrova od jazza, soula, electra do techna na kom je naglasak. Od pozornice na plaži koja je idealna za uživanje u koncertima do kultnog The Moata, 100 m dugog rova za ljubitelje techna. Intiman labirint pozornica sa savršenim soundom, a ove godine i pojačanim lightom. Sve to i puno više.


Hvala Dimensionsu na zajedničkom uživanju u beskonačnostima elektronike.
I naravno Hvala Urednici. I vama što ste pročitali.
I.B.T. (glavna i odgovorna) i D.B.D. (partner na zadatku u noćnoj)

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s