Burna kemijska reakcija u Domu sportova

PIŠE : Ervin Felić

FOTOGRAFIJE : Manuel Perlić i Valerija Madjar

Tom Rowlands i Ed Simons, mančesterski dvojac koji je glazbenu karijeru pod imenom The Chemical Brothers započeo prije cijelih trideset godina, često se nazivaju „veteranima“, „starješinama“ ili „pionirima“ elektroničke glazbe i zajedno s Prodigyjem i Fat Boy Slimom, začetnicima Big Beat žanra. Nakon silnih albuma, platinastih ploča, rasprodanih turneja, pojavljivanja u soundtrackovima desetaka filmova, serija, videoigara, lako ih je zamišljati kao elektro-gospodu ili tehno-aristokraciju koja je dala svoj doprinos, obilježila povijest glazbe i ne mora više ništa.

Međutim, stojeći u ugodno popunjenoj, ali ne i nagužvanoj Ledenoj dvorani Doma sportova (cijena karte za parter bila je viša od 400 kuna), nisam se mogao oteti dojmu da sudjelujem u igri dvojice ludo maštovitih dječaka. Nevidljivi ispred golemog video zida visine čak dvadeset metara, Braća su pokazala da su postignuća poput krojenja povijesti elektroničke glazbe i konzistentno osvajanje generacijski sve udaljenijih publika, za njih tek dobra zabava. Nije bilo pozdrava „Hello Zagreb“, pitanja jesmo li spremni, traženja zahvale, nije bilo ni dovoljno vremena za pljesak između pjesama, Braća su htjela samo raditi ono što najbolje znaju: sjajno se zabavljati na pozornici i očekivala da i mi radimo isto u publici.

Koncert je predstavio tri desetljeća spektakularne karijere, ali dečki su odoljeli prejakom oslanjanju na stare hitove kako bi se umiljeli publici, i to je dobra stvar jer je novi album koji su došli predstaviti, „No Geography“, apsolutno zasluženo pokupio hvalospjeve kritike, od Pitchforka do Guardiana, i zauzeo veliki komad setliste ovog koncerta. S novog albuma počašćeni smo odličnim stvarima „Free Yourself“, „Eve of Destruction“, „Gotta Keep on“, „MAH“ i naslovnom „No Geography“. Svaka od ovih sadržava kemijsku formulu za veliki hit i pokazuje da momci imaju još mnogo toga za pokazati globalnoj publici. Ipak, bio sam jako sretan što sam mogao zaplesati na „Hey Boy Hey Girl“ i „Galvanize“ na koje sam se bacao kao malac u srednjoj školi. Zanimljivo je također spomenuti da su koncert uokvirile dvije pjesme s odličnog albuma „Born in the Echoes“ – „Go“, za zagrijavanje i „Wide Open“ koja je zaokružila koncert prije bisa.

Budući da Braća nisu previše zainteresirana za preveliko isticanje sebe na pozornici, ulogu stvarnog frontmena zapravo preuzimaju vizuali na video zidu, igralištu umjetničkog dvojca Marcusa Lyalla i Adama Smitha koji surađuju s Chemical Brothersima već više od dvadeset i pet godina, u ulozi dizajnera live nastupa pretvarajući koncerte u nenadmašivo audiovizualno iskustvo. Lyall je grafički dizajner, a Smith filmski redatelj i njihov rad sastoji se od stvaranja kratkih filmova za svaku pjesmu koncerta. Video zidovi i dobri vizuali nisu, naravno, ništa novo u koncertima, ali dok se drugi umjetnici jako oslanjaju na animaciju, nastupi Chemical Brothersa u vizuale uključuju stvarni ljudski pokret – izvrsnu glumu i ples. Ovo je često kombinirano s vrhunskom motion capture tehnologijom pa su pokreti glumaca i plesača preneseni u obliku animacija što stvara nevjerojatan spoj organskog i digitalnog.

Ovakav pristup zaista je jedinstven jer prenosi široku paletu emocija – od intenzivnog apela za oslobođenje u „Free Yourself“, jezivih izraza straha i panike u „EML Ritual“, preko ljutnje u „MAH“, smiješne, bizarne i prkosne modne revije u „Gotta Keep on“, do konačnog oslobođenja i katarze u „Wide Open“. Uz to, vizuali su prebačeni u treću dimenziju korištenjem lasera i svjetala koji izviru iz samog video zida i upotpunjeni su fizičkim efektima, poput milijuna konfeta koji padaju na publiku i golemih balona kojima je publika doslovno pozvana da se priključi igri. Za vrijeme „Under the Influence“, nad pozornicu su se spustila dva golema robota nalik na igračke koji su pucali lasere iz očiju. Ako „želimo goleme robote koji pucaju lasere iz očiju“ nije ideja dvojice zaigranih dječaka, ne znam što jest.

Ovo je bio prvi zagrebački koncert Chemical Brothersa i iako im je trebalo trideset godina da nas nađu, siguran sam da ću njihove koncerte obilaziti i za dvadeset godina jer nema sumnje da su Kemijska braća u naponu snage. Štoviše, koncert Chemical Brothersa dobar nam je podsjetnik svima da je važno pustiti maštu da nam ponekad izmakne kontroli i zadržati zdrav smisao za pravu dječju igru.