Drakula (ZKM): Neke nove vrste vampira

Iako je Urban a priori donio odluku s kakvom se publikom želi sresti, točnije – što od nje očekuje, ne može mu se poreći scensko majstorstvo. U svoj svojoj predorečenosti, Drakula (ako do njene zadnje minute izdržite) pokazuje kvalitetu koherentne cjeline u kojoj se ponajviše ističu atmosferičnost i vladanje prostorom. Dio ansambla možda se nije mogao nositi s Urbanovom zahtjevima u pogledu scenskog pokreta, ali oni koji su mu prepustili svoja tijela, u kulminaciji djela uspjeli su razotkriti ta ogoljena i ranjena bića čija se bol uporno i bez dozvole seksualizira. Drakula nije neka romantična prošlost, ono djelo pisano modernim jezikom, ali koje se na taj isti jezik i samo popiknulo.