Sherlock Holmes i Zagrebačko kazalište mladih: Zabavno, slatko, ali prolazno

„No sh**, Sherlock Holmes“ – toliko je opće usvojeno ime čudnovatog detektiva-genijalca u našoj kulturi da bilo da jeste ili niste u ruke primili neko od djela Arthura Conana Doylea, on se uspio uvući u vaš slang i svakodnevni govor, način šale (ili bolje rečeno – ismijavanja). Adaptacije literarnih predložaka čiji akterski postav vodi slavni istražitelj i nisu neka novost u svijetu; broj je filmsko-televizijskih adaptacija dosegao u zadnjih nekoliko godina zamašne brojke, a u Sherlockovu su kožu uskočili i neki od najpopularnijih glumaca današnjice uključujući Benedicta Cumberbatcha i Roberta Downey Jr., a Watson je doživio čak i svoju žensku varijantu. Ipak, Krešimir se Dolenčić u hrvatskom kazalištu zajedno sa svojom partnericom Anom Tonković Dolenčić (autoricom adaptacije) uspijeva upisati u anale oduhovljujući ovog osebujnog Doyleovog protagonista i njegov šaroliki entourage na daskama Zagrebačkog kazališta mladih po prvi puta u povijesti naše dramske umjetnosti.

Drakula (ZKM): Neke nove vrste vampira

Iako je Urban a priori donio odluku s kakvom se publikom želi sresti, točnije – što od nje očekuje, ne može mu se poreći scensko majstorstvo. U svoj svojoj predorečenosti, Drakula (ako do njene zadnje minute izdržite) pokazuje kvalitetu koherentne cjeline u kojoj se ponajviše ističu atmosferičnost i vladanje prostorom. Dio ansambla možda se nije mogao nositi s Urbanovom zahtjevima u pogledu scenskog pokreta, ali oni koji su mu prepustili svoja tijela, u kulminaciji djela uspjeli su razotkriti ta ogoljena i ranjena bića čija se bol uporno i bez dozvole seksualizira. Drakula nije neka romantična prošlost, ono djelo pisano modernim jezikom, ali koje se na taj isti jezik i samo popiknulo.

#radninaslovantigona: Borba između pojedinačnog i općeg živa je kao i prije tisuću godina

Renata Carola Gatica postepeno gradi svoj redateljski potpis u hrvatskome teatru, otvarajući nova polja u poznatome materijalu, čineći to uz pomoć brojnih scenskih sredstava koje uspješno spaja pod jednom premisom. #radninaslovantigona još je jedna uspješno izgrađena stepenica ka etabliranju ove redateljice, ali i scensko djelo koje nosi vrijednost samo po sebi.

Montažstroj i A gdje je revolucija, stoko? – Znamo li što znači „javno dobro“ i kakvi su to krokodili pojeli riječ revolucija?

Dajem ljubaznoj djevojci u crnom na ulazu da otkine vršak moje karte, kako bih pravovaljano ušla na borbu za prava maloga čovjeka i sjedam na svoje precizno označeno mjesto, kraseći se svijesti o potrebi za „revolucijom“ i umjetničkom slobodom te ga uredno napuštam, kako bih ponovno probrane individue, uvjerila kako trebaju čuti gdje leži ta ista „revolucija“.

Kazališna predstava ‘Kako smo preživjele’ @ ZKM [REVIEW]

U osam glumica, među kojima je uopće teško izdvojiti ijednu od njih kao bolju, a kamoli lošiju budući da su odradile svoj dio posla za svaku pohvalu, publika se ogledava. U tome ogledalu je sve, ništa više i ništa manje i što onda drugo nego si priuštiti tu dozu smijeha i pustiti da jednom svi oni problemi što smo nakupljali i još nakupljamo jednom iziđu van iz nas i utope se u smijanju. Nekim stvarima, doduše, nećemo se nikada smijati, ali možemo dopustiti i da ta bol odjekne u toj tišini i sigurnosti teatra gdje zajedno publika s glumicama diše i ona uistina traumatična sjećanja.