Influencer

Opet je gledao u tu stolicu. Oplakivao ju je. Zavodio pokretima koji nisu bili namijenjeni ikome ili ičemu osim njoj.

Ne, nije on bio čovjek od stolica. Bio je onaj koji je samo htio prozreti kroz zamjene u životu. Koji je htio nešto malo onih konflikata koji čine sve podnošljivim.
Nije znao kako da se snalazi u svom zatočeništvu. Stajao je i mislio je da će to biti dovoljno, ali nikad nije dovoljno stajati. Nekad je potrebno i djelovati, nije bilo važno gdje i kada. Nije bilo važno sada. Sada kada je gotovo većina tog stajanja i čekanja bačena svinjama pod trule im njuške.
Želio je napraviti nekoliko pokreta do svog laptopa koji je stajao na rubu stola. Već je to pokušavao danas. Nije mu polazilo za rukom.
Zima je okovala brodove koji su u luci čekali na svoje mornare, sinove mornara i ine, no nitko se nije pojavio pred tom silinom. Samo komadi uramljenog pruća naslonjeni na zaleđenu plohu, na nešto što se vodom nazivalo.
Dok su se oko njega mijenjala godišnja doba, glazbene dobe koje si je prearanžirao u glavi zvučale su dugotrajnije nego inače.
Nije to bilo ništa čime bi se trebao ponositi, ništa čime bi se trebao hvastati svojim prijateljima, ali sjetio se da nije nazvao nikog od njih već mjesecima. Sjetio se da je sada samo sam…
Nije više bilo osmijeha na licu njegovom, onog koji je krasio nešto tako pogrdno i ružno. Njegovo izbrazdano lice koje bi sporadično bilo prekriveno bradom da se te brazde ne vide. Kao kakvi otisci ostavljale su krive utiske na ljudima koji su ih promatrali. Shvatio je slučajnošću da ljudi nikad nisu promatrali njega, nego njegove duboke brazde na licu. Da nikad nije bio jedan od onih kojih se ljudi sjete po djelima ili ljepoti, nego samo po ružnoći i izbrazdanom mu licu. Nije to bilo nagrađujuće.
Tako se polako primicao svojoj jedinoj vezi sa svijetom u ovim vremenima. Povremeno bi se s neta javljao drugim ljudima koji ga ne znaju i to mu je činilo poneke trenutke onakvima kakvima ih je želio učiniti. Da jednostavno i brzo prođu.
Ulogirao se na kompjuter. Na desktopu je bila velika fotografija psa koji je uginuo prošle godine. Nije bio sretan što to mora gledati, ali obećao si je da je zaslužio puno goru kaznu od te.
Slušao je ono što napiše i pretoči u pjesmu. Sa sjetom u izbrazdanoj mu glavi mislio je o njoj. Jer imala je i ona ožiljaka.
Ta koja je pobjegla. Znate, uvijek se tako kaže. Ona koja je pobjegla. A nikad se ne spomenu problemi u komunikaciji, nikad se ne govori o svemu što je prethodilo tituli one koja je pobjegla. Nisu ni to lijepe stvari.
Slušao je svoj glas i nije mu se sviđao. Zatim je jednim klikom prešao na slušanje njihove zajedničke pjesme. To mu se još manje sviđalo jer je na toj snimci vidio psa prerano preminulog. Ali tajna je bila ta da pas zapravo nije prerano preminuo. Bilo mu je vrijeme. Samo je do toga bilo. Bilo mu je vrijeme i ovaj ga je slučajno pokupio stražnjim dijelom automobila.
Nakon nekoliko mjeseci shvatio je da nije bilo slučajno.
Pas ga je podsjećao na nju. Podsjećao ga je na njih i život koji je mogao biti. Tako da je ovaj morao biti ugašen. Sasvim logično. Ali i dalje je oplakivao tog psa kao simbol nečega što mu je stvaralo takvu traumu, simbol onoga što ga je priječilo da kontaktira s ikime osim ovog prokletog neta kojim kontaktira s neznanim ljudima za koje ga boli briga. Mogao je biti i brutalniji u svojim razmišljanjima o njima, ali nije mu se dalo trošiti vrijeme na njih. Jadnici. Ovisni o nečemu. Kao i on. Još jedan od jadnika koji vječno nešto čekaju.
Tako je izbrazdani jadnik gledao u mrtvog psa, sliku dakako, i slušao kolaboraciju sebe i te koja je pobjegla.
Na stolu je imao i trzalicu, onu istu koju je ispustio na pod nakon završetka. Nakon završetka svega. Ne samo ove pjesme, koja je uzgred bila nešto zadnje što su zajedno snimili, nego svega. Kakav fatalizam u našeg antijunaka s brazdama na lišcu mu.
Motrio je tako u ekran dok se nije drznuo pogledati u svu tu hladnoću koja ga je okruživala. Nije bilo razloga da ju ne iskusi. Pogotovo u tom trenutku kada je trzalica po stoti puta pala na pod i tako je glasno odjeknula. Još malo njegovog glasa i to je to.
Okrenuo se prema vratima, zakoračio na snijeg. Bio je u papučama i pidžami.
Nije smetalo što je na hladnoći, samo se ledio iz sekunde u sekundu. Nije osjetio to što se smrzava. Nije osjetio već duže vrijeme neko smrzavanje u njegovu srcu na koje je upozoren da se događa pa tako nije ni ovo osjetio.
Bio je samo skršen i ružan čovjek.
Skinuo je gornji dio muške spavaćice. Tijelo je otkrivalo mnoge porezotine, mnoge ozlijede. Bilo je to ružno tijelo. Onog trenutka kada je ubio psa shvatio je da se pojavilo nekoliko brazda na leđima mu. Kasno je shvatio da ih je sam napravio jednu večer dok se nije mogao izvući iz očaja. Uzevši nož koji je duže vrijeme tako nesposoban morao držati nad plinskim grijačem da bi ga nakon toga lagano prislonio na leđa. Veća fascinacija mu je bila taj zvuk nego miris i izgled sprženog mesa.
Tako je bio izbrazdan i po tijelu. Ono što mu je priroda podarila na licu odlučio je da mu se proteže kroz cijelo biće. Pokušavao si je nauditi, ali nije imao hrabrosti za ono krajnje. Da se dokrajči kao kakvog psa. Svog psa, njihovog. Čudno je to što nije imao snage da se dokrajči kad je bio tako dobar u svemu što je iziskivalo dokrajčivanje u ljudskih odnosa. Završetci razgovora, odlasci, pozdravi.
Bio je majstor pozdrava.
Pozdravljao se tako s hladnoćom i dalje misleći kako se stvari ne mijenjaju nikada. Opet je zapeo za te misli koje se ponavljaju i protežu glavom mu. One koje su bile tu da ga umire i donesu neke druge duhove u ovu drvenu kuću ispred koje stoji. Ali nije se obazirao na išta od toga. Samo ga je nosio zanos pogleda u te zaleđene barke koje više ni ne plutaju na vodi nego su zaustavljene u vremenu. Samo stoje tamo prikvačene ne pomoću užadi nego pomoću vremena. Pomoću leda.
Led ga je smrzavao dok je osjećao sve manje i manje. Sputavao ga je od daljnjih koraka. Nije znao bi li mogao napraviti ikoji.
Zazvoni telefon u daljini. Ponadao se da je netko tko će ga spasiti iz ovog leda. Ponadao se da je ona. Da će mu reći da je sve u redu, da ga čeka ispred njihova čamca i da je na njemu iako je zaleđen te da ga samo čeka da položi svoju glavu na njene grudi. Bio je to susjedov telefon ipak.
Nadao se on puno. Nadao se da će vidjeti sve te gradove koje su trebali vidjeti zajedno. Zajedno je bilo ključno, ali ništa od gradova. Ništa od poziva njenog. Samo vrijeme da se zaključi priča o promrzlom čovjeku koji više ni ne zna prebirati po onome što mu je bilo bitno nekoć i čime joj je skladao lijep život. Samo završetak priče o nekom tamo mornaru koji stoji zaleđen i nada se jutru. Zora ga ledi dok čeka iskupljenje.
Jadničak. Stajao je tako do jutra. Stajao je kao kip od leda. Stajao je kao pas pred svjetlima automobila. Stajao je tako kao ona kad joj je rekao da…
Prva barka je krcnula. Popustila je pod snagom zime. Nakon nje će i druga. To je samo pruće, a nakon druge će i čovjek. To je samo pruće. Pruće bez korijena.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s