Your ticket to urban culture. Powered by Neuralab
Zazvoni telefon u daljini. Ponadao se da je netko tko će ga spasiti iz ovog leda. Ponadao se da je ona. Da će mu reći da je sve u redu, da ga čeka ispred njihova čamca i da je na njemu iako je zaleđen te da ga samo čeka da položi svoju glavu na njene grudi.
Jedna od najljepših gradskih lokacija, dekice s pogledom na grad, opuštena i intimna atmosfera, paleta domaćih okusa s Malog placa, sretni i bosonogi ljudi… Sve to ovoga kolovoza na Gornji grad ponovno donosi popularni Mali piknik, omiljeno događanje svih onih koji provode ljeto na vrućem zagrebačkom asfaltu.
Sjedio je na toj određenoj klupici iz dana u dan jer se iz ovog prokletog parka, a posebno s odabrane klupe, širio pogled na njegovo bivše imanje. Volio bi umrijeti gledajući to. Gledajući takvu sliku. Pomažući. Ali zna da neće. Zna da će ga smrt uhvatiti iza nekog smrdljivog kupca ribe ili iza nekog dandyja sa štraftastim hlačama. Toliko daleko od ovog pogleda da neće ni onoj sirotinji stići baciti kruh na pod. Zna on sve. Zašto onda i dalje udiše ovaj zrak?
Zanimljive budu te pauze, pomisli ona. On nije ništa pomislio doli toga kako će odsvirati pjesmu i staviti ju na društvenu mrežu, YouTube. No ona se i dalje držala ideje da su pauze tako krucijalne. U njima čovjek stigne promisliti o mnogo toga da posumnja u kratkoću njihova trajanja.
– Vi ste me tako svake godine fotografirali, to nikako nije u redu.
– Ma, sinko, sve su ti to lijepe fotografije.
Kasnio je na zakazan obiteljski ručak, morao se nekako dovući do svoje obitelji unatoč novostečenoj invalidnosti. Nakon napornog skakutanja gradom, izbjegavanja auta, dugog prelaženja zebri, izbjegavanja požara te nakon što su se dva psa popišala na njega pokucao je na dveri otadžbine vrškom glave ljuljajući se i pritom održavajući zavidnu ravnotežu.
