Izdah

Ustao se do kuhinje još jednom. Svjetlo je bilo ugašeno. Nije se sjećao da je tako ostavio ovu prostoriju. Stolica pored prozora bila je još bliže njemu. Sjeo je na onu pored. Gledao je u praznu stolicu i šutio. Nije znao šuti li zato što je siguran da mu se riječi ne izdaju za one koje želi da budu u stvarnosti ili zato što nije imao snage da išta kaže.

Kruh i konac

Sjedio je na toj određenoj klupici iz dana u dan jer se iz ovog prokletog parka, a posebno s odabrane klupe, širio pogled na njegovo bivše imanje. Volio bi umrijeti gledajući to. Gledajući takvu sliku. Pomažući. Ali zna da neće. Zna da će ga smrt uhvatiti iza nekog smrdljivog kupca ribe ili iza nekog dandyja sa štraftastim hlačama. Toliko daleko od ovog pogleda da neće ni onoj sirotinji stići baciti kruh na pod. Zna on sve. Zašto onda i dalje udiše ovaj zrak?