Your ticket to urban culture. Powered by Neuralab
Suptilnost, koja se najavljuje, ostaje nedorečena jer je guši nepotrebna redateljeva potreba da neprestano šokira te se samo otvara mogućnost konfuzije. Inicijalno, Garcijina ideja je nešto što treba podržati, u pogledu teme, ali i eksperimenta koji provodi u svojoj poetici teatra. Nit koja ga vodi na tragu je nečeg velikog, ali joj je još uvijek potrebno pristupiti cum grano salis.
U vremenu kada novac pokreće svijet, kada se ljudska srca okamenjuju pod njegovim utjecajem, lik Gospođice i priča koja je spletena oko njega, nešto je što se sigurno opravdano našlo na kazališnim daskama i otvorilo probleme vrijedne diskutiranja.
Priča o plastičnoj vrećici je zapravo priča o odrazu društvenih vrijednosti u cijelini i o zrcaljenju nekih naših vrlo osobnih pogleda na svijet stvari. Kao tipičan član današnjeg društva naš odnos prema stvarima pa i vrećici iz naslova je vjerovatno ili konzumeristički ili racionalan. Raritetniji članovi tog istog društva su pojedinci koji stvaraju osobniji i emocionalniji odnos prema vrećici koji je odraz njihovog posebnog pogleda na sve što ih okružuje.
On je relativno mlad, perspektivan, glazbeni entuzijast koji gelira nokte desne ruke. On je Matija Opačak, a.k.a. Chuka. Glazba ga je interesirala, a gitara intrigirala od malih nogu. Još u osnovnoj školi, potaknut žestokim zvukovima električne gitare, počeo je učiti svirati i eksperimentirati svojim glasom. Ove godine je odlučio ozbiljno početi raditi na svojim, već godinama zapostavljenim, autorskim skladbama. Poslušajte (i pogledajte) njegovu prvu skladbu, Hollow smile. A što Chuka ima za reći, pročitajte u kratkom intervjuu!
Danas kada svatko tko ima višak novaca sebi može priuštiti bolji profesionalni fotoaparat, osnovati fan page na Facebooku i nazvati se fotografom, fotografija je sve manje cijenjena. Zbog kiše tih stranica na društvenim mrežama htijela sam doznati priču iz prve ruke. Mladi kreativci oduvijek su mi bili inspiracija i nadahnuće, naročito u pogledu vlasitiog uspjeha u privatnom životu. Jedan od njih reći će nam kako to nije samo bezazleno „škljocanje“ aparata, kako on proživljava svaku svoju fotografiju i koji su njegovi snovi. Tomislav Zemanek, mladi student iz Rijeke s nama je podjelio svoju priču o ljubavi prema fotografiji.
Špenadlasti, apstraktni, amorfni oblici metalnog (ne)nakita. Zatim, kristalići nanizani na ziherice, ili pak metalni oblici na kojima kao da su ostali tragovi neke vunene veste koja se kroz njih provukla. Neki su to od detalja na zanimljivom nakitu, koji to je i nije u isto vrijeme a izrađuju ga zaigrane ruke Petre Podnarčuk.
Ovogodišnji, šesti po redu, Zagrebi! festival bavi se umjetnicima u njihovoj zlatnoj dobi, a trag u urbanom tkivu grada ostavit će postavljanjem spomen ploče Tomislavu Gotovcu i njegovom čuvenom performansu ‘Zagreb, volim te’
Začudan, detaljistički, crno-bijeli svijet stripovskih i street art ilustracija umjetnika poznatog pod imenom Phlegm, djeluje kao hipnotično utonuće u svijet mašte. Posvećenost umjetničkom radu stavlja na prvo mjesto i bez imalo kalkulacija nezaustavljivo i odvažno osvaja zidne površine diljem svijeta. Slijedi mali uvid u rad ovog samozatajnog umjetnika koji fascinira talentom, bogatstvom i razradom ideja.
Izložba “Lijepa naša domovino!” koja se smjestila unutar lijepog našeg Umjetničkog paviljona racionalan je i ironičan prikaz onih segmenata društva i pojava čije nas postojanje uznemirava, ljuti, sablažnjava ili potiče na dublje promišljanje. Zagledavanje u lica ljudi u običnim ili neobičnim situacijama, prizori s ulica, s radničkih bojišnica, nude realan odraz zemlje u kojoj živimo.
Look out of the window
What is passing you by.
If you really want this bad enough
You’re young and good looking
The keys to the kingdom
Sooner or later
And before your very eyes
Old soul on young shoulders
How you’ll look when you’re older
Time’s fickle card game with you and I
You have to take your chances
The book of forgiveness
Sooner or later
And before your very eyes
Transmeet.Tv 