Sjedio je na toj određenoj klupici iz dana u dan jer se iz ovog prokletog parka, a posebno s odabrane klupe, širio pogled na njegovo bivše imanje. Volio bi umrijeti gledajući to. Gledajući takvu sliku. Pomažući. Ali zna da neće. Zna da će ga smrt uhvatiti iza nekog smrdljivog kupca ribe ili iza nekog dandyja sa štraftastim hlačama. Toliko daleko od ovog pogleda da neće ni onoj sirotinji stići baciti kruh na pod. Zna on sve. Zašto onda i dalje udiše ovaj zrak?