Your ticket to urban culture. Powered by Neuralab
Bila je nedjelja danas. Bila je nedjelja i kad su kupili stol. Onaj isti koji ona oskvrnjuje. Dragi je skočio u Ikeu, uočio neku plastičnu nakazu te odmah nazvao Mare za savjet. Ova se nije libila poslati ga u kurac i reći mu da kupi onaj koji je ona vidjela u katalogu. Dragi je to i napravio. Tako su kupili stol.
Pustio ju je iza sebe kao da ne postoji te je napravio potrebne korake gegajući se do prozora ne otvorivši ga. Oprezno je stao uz rub istoga i ugledao nekoliko motorista u prslucima od trapera na čijim leđima je pisalo “Zlatni Safiri”. Silazili su s motora i trkom ulazili u zgradu. Čuli su se koraci u hodniku, a zatim samo glasovi, svađa. Epilog te rasprave intelektualaca na dva kotača bila je, iznenađujuće, psovka.
Lutao sam tako po kuhinji i naravno da sam se nadao da ću naći neke odgovore na neriješena pitanja, na pitanja zašto ona baš sad ide iz svog obitavališta. Razlog nisu uspomene, zasigurno. Odgovore na pitanja koliko Bajadera može strpati u usta i pri tom govoriti. Bio sam malo strog prema njoj pomislio sam, često ju ismijavao no nije joj smetalo. Zajedno bismo se dobro nasmijali. Debeljuškasti ljudi su uvijek dobri, pomislio sam.
Jer tako volimo držati stvari, u prašini, pa i svoju ljubav i zaljubljenost jer je to savršeno mjesto za njih. Tako nepretenciozno i blizu petama. A srce nam je uvijek u petama kada se spominju ozbiljne stvari poput voljenja drugog i potpunog predavanja. Pogotovo predavanja tamo nekim paucima koji pletu loše i krnje mreže.
I znate kakve su žene, stvaraju one muškarce po svojoj mjeri pa makar i u 21. stoljeću. Tako je ona počela kreirati svog Golema. Visok i stasit, markantan, sve zube ima, s drugima razgovorljiv, no kad je s njom, ni riječi nema.
