Sherlock Holmes i Zagrebačko kazalište mladih: Zabavno, slatko, ali prolazno

„No sh**, Sherlock Holmes“ – toliko je opće usvojeno ime čudnovatog detektiva-genijalca u našoj kulturi da bilo da jeste ili niste u ruke primili neko od djela Arthura Conana Doylea, on se uspio uvući u vaš slang i svakodnevni govor, način šale (ili bolje rečeno – ismijavanja). Adaptacije literarnih predložaka čiji akterski postav vodi slavni istražitelj i nisu neka novost u svijetu; broj je filmsko-televizijskih adaptacija dosegao u zadnjih nekoliko godina zamašne brojke, a u Sherlockovu su kožu uskočili i neki od najpopularnijih glumaca današnjice uključujući Benedicta Cumberbatcha i Roberta Downey Jr., a Watson je doživio čak i svoju žensku varijantu. Ipak, Krešimir se Dolenčić u hrvatskom kazalištu zajedno sa svojom partnericom Anom Tonković Dolenčić (autoricom adaptacije) uspijeva upisati u anale oduhovljujući ovog osebujnog Doyleovog protagonista i njegov šaroliki entourage na daskama Zagrebačkog kazališta mladih po prvi puta u povijesti naše dramske umjetnosti.

Putovanje životnim pejzažima na novom albumu Bonoboa

Pionir downtempa Simon Green, našim ušima poznat kao Bonobo, nepune je četiri godine nakon izlaska uspješnog albuma North Borders izdao svoj šesti studijski album naziva Migration. Mnogo toga se mijenjalo u svijetu glazbe i pravcima u kojima dominira otkako se prvi put pojavio na sceni 2000. godine sa svojim prvijencem Animal Magic ali unatoč tome bez ikakvih problema i dalje uspješno prenosi svoj prepoznatljivi zvuk na svaki novi uradak.

„To nismo mi, to je samo staklo“ – kazališna crtica o otpadnicima i buntovnicima

„To nismo mi, to je samo staklo“ držeći se za osovinu simboličnosti poznatih heroja s druge strane „moralnog“ spektra, emotivno dojmljivo ironizira naše želje i patnje. Sam odabir holivudskih ikona kao centralnih motiva istupak je za sebe i ukazuje na slojevanje autoričine kritike koja se gradi od trbuha što kruli do iskrivljenog odraza kojeg preziremo jer moramo, jer sve oko nas sjaji baš kao staklo. I što onda preostaje nego razbiti ga, restrikciju odriješiti destrukcijom, ako ništa onda barem samodestrukcijom paleći zdrava pluća? To je utapajući ugođaj „To nismo mi, to je samo staklo“, kazališne crtice o začaranome krugu života otpadnika i iznuđenih buntovnika iznesene s romantičnim minimalizmom.

Rekapitulacija radne 2016. [pomalo]

Kraj godine. Blagdani. Posežem za šestim kolačem u nizu. S lijevom rukom trpam mađaricu, s desnom rukom skrolam po fejsu. Pljušte osvrti godine na izmaku. Svima nešto grozno, da je to bilo odvratnih 12 mjeseci, zvijezde umiru jedna za drugom, politika i dalje enormna kurva… Neki se kunu da je 2016. godina ukleta i jedva čekaju tu novu 2017. Možda nisam trebao skrolat tu žuč. Pomalo apatičan, gasim FB. Gledam u sedmi kolač. Ne uzimam ga. Nisam već dugo nešto napisao za Transmeet. Vrijeme je za osvrt. I to onak’ u jednom dahu.

Teatar &TD: Teror tolerancije – Postoji li politički teatar u Hrvatskoj?

Teror tolerancije kao politički komentar ili možda bolje rečeno, doskočica je samodostatan – on je neporecivo zabavan, umješnost redatelja kao što je Kurspahić i njegov prirodni osjećaj za humor osjetan je na svakom koraku, glumačka postava koja se već neko vrijeme okuplja oko njegova imena: Jakir, Jirsak, Barath Bastajić kao i na koncu, sam Kurspahić energična je i dopadljiva. U tehničkome smislu nema se mnogo toga zamjeriti Kurspahićevom timu, iskustvo je gledanja ispunjeno, na trenutke i prepunjeno sadržajem, ali ispod gomilanja materijala i uživanja u autorskoj dosjetljivosti (barem ako ste ideološki podobni za istu), nisam sigurna leži li mnogo više u novoj Kurspahićevoj predstavi.