„To nismo mi, to je samo staklo“ držeći se za osovinu simboličnosti poznatih heroja s druge strane „moralnog“ spektra, emotivno dojmljivo ironizira naše želje i patnje. Sam odabir holivudskih ikona kao centralnih motiva istupak je za sebe i ukazuje na slojevanje autoričine kritike koja se gradi od trbuha što kruli do iskrivljenog odraza kojeg preziremo jer moramo, jer sve oko nas sjaji baš kao staklo. I što onda preostaje nego razbiti ga, restrikciju odriješiti destrukcijom, ako ništa onda barem samodestrukcijom paleći zdrava pluća? To je utapajući ugođaj „To nismo mi, to je samo staklo“, kazališne crtice o začaranome krugu života otpadnika i iznuđenih buntovnika iznesene s romantičnim minimalizmom.