Your ticket to urban culture. Powered by Neuralab
Dajem ljubaznoj djevojci u crnom na ulazu da otkine vršak moje karte, kako bih pravovaljano ušla na borbu za prava maloga čovjeka i sjedam na svoje precizno označeno mjesto, kraseći se svijesti o potrebi za „revolucijom“ i umjetničkom slobodom te ga uredno napuštam, kako bih ponovno probrane individue, uvjerila kako trebaju čuti gdje leži ta ista „revolucija“.
Neupitno je da je Liverić otvorio prozor u univerzum koji uvlači i koji ne ostavlja potonjeg bez dojma, ali se istovremeno gledatelj može osjećati zakinuto, ostavljen u pitanjima na kojima sama predstava nije postavila upitnik. Možda upravo ta poteškoća u definiranju onog što jesu Teškoće s izražavanjem ne proizlazi iz tih teškoća samih nego iz njihove nedovoljne nedefiniranosti i rasplamsalosti koja prisiljava na gledateljsko upisivanje, a ne iščitavanj
Bio je to jedan od onih nastupa koji učini da se nekako obavežeš otići ponovo kada ti se ukaže prilika, u mojemu se slučaju radilo o svojevrsnoj kompenzaciji za propuštene prilike koje nisam iskoristio, a trebao sam. Ne volim to, kada otkrijem da sam puno ranije trebao obratiti pažnju na neki band.
Janje/Kokoš/Orao trilogija je uklopljena u projekt „Stoljeće jedne porodice“ čiji je cilj obilježiti prošlu 2014.godinu kao godinu prenošenja europskih vrijednosti te pomirenja kao i otvorenog dijaloga o onome što je prošlost.
Najnoviji radove mlade slikarice Valentine Supanz nastavak su ciklusa intimnih slika, kojima prikazuje trenutne preokupacije iz osobnog života. Iskreni prikazi vlastite stvarnosti prikazuju ogoljene objekte, bez suvišne naracije. Oni se pred nama zrcale kao pred ogledalom- bez uvijanja prikazuju se u realnom svjetlu, ipak, skrivajući osobna značenja autorice.
Opus joj je jako raznolik i lako bi se našlo ponešto za ljubitelje elektra, tehnjave, diska, pa sve do post-punka. Međutim, takva stilska raznolikost i teško brijanje na filozofiju i kritičku teoriju u svakom intervjuu meni više ostavlja dojam djeteta koje se frustrirano želi izraziti među odraslima nego ozbiljne umjetnice koja pokušava iznjedriti nešto svježe i zaista progresivno. Ili je cijela stvar jednostavno previše „konceptualna“ i „progresivna“ za moj plebejski ukus.
Nepripremljena publika koja je, ruku na srce, mahom činila uzrast ne tako daleko od srednjovječja bila je što manje što više razočarana odabirom materijala. Tako ni ne čudi što je vrhunac koncerta postigla How Soon is Now dok je ostatak vremena publika koncert pratila involviranošću i zainteresiranošću srednjoškolaca na obaveznom posjetu muzeju. Prebiranje po mobitelu, preglasno ćaskanje i ispijanje pive na šanku nekako može dočarati kojim su posjetioci koji su platili kartu pratili ono u što su uložili novac . A neki su i otišli prije kraja.
Ovo je, po mom izračunu, bilo peto gostovanje Morcheebe u Zagrebu, i drugo za redom u tvornici. Volim misliti da bend ima poseban odnos sa zagrebačkom publikom i da zaista vole doći kod nas. Najveći dokaz tome na ovom koncertu je bio šećerni hihot kojim je Skye popratila eksplozivne ovacije nakon svake stvari koju su svirali, te njezina boca tekile koja je putovala publikom kao nagrada za ekipu koja je znala ime prve pjesme s prvog albuma.
Više nego komentar, u svojoj buci i vizualnom bogatstvu, Troia’s discount je svojevrsna slika društva. Verbalne (ali i fizičke) bitke protiv materijalizma vodimo u shopping centrovima, zatrpani od okoline koja otupljuje naša osjetila gdje se priča ponovno vraća na pitanje – tko je taj sistem? Čini se da su se „mi“ i „oni“ već odavno spojili, a pitanje je jesu li ikada zapravo i postojale takve podjele. „Volimo samo ono što možemo imati“ – parola je koja se provlači kroz predstavu, ali što ona sve znači? Jesmo li zaista izgubili ljubav kao takvu, možemo li sada samo osjećati kad nešto dotaknemo prstima?
Lauba je kao prostor za ovakvu vrstu događaja funkcionirala kao da je to oduvijek i bila. Genijalno posložen prostor za promo EB stvari u potpunosti odvojen od plesnog podija, svjetlo i klima kakvu čovjek u tim, koncertnim, uvjetima samo poželjeti može te decentna nenametljiva promocija multinacionalne kompanije koja iza cijelog projekta stoji prostor su oplemenili u toj mjeri da sam se pitala jesam li zaista u Zagrebu?!
Transmeet.Tv 