Katarza uz gudalo i falset

Postoji jedna doza zadovoljstva socijalnim kontekstom u kojem živiš kad visoko na tribinama Male dvorane Doma sportova promatraš nagužvanu rulju svih uzrasta i različitog društvenog porijekla koja je došla poslušati koncert sastava čija glazba nije samo na razmeđu popularne kulture i umjetnosti, već ju debelo prelazi. Čaša je to hladne i svježe vode za bilo koji um koji si pokušava objasniti kako je Gibonni rasprodao Arenu, a Doris Dragović pune tri Velike dvorane Lisinskog. U Zagreb je stiglo nešto što nam je apsolutno trebalo kao živim bićima, čak i ako toga nismo bili svjesni sve dok nismo iz dvorane izašli pročišćeni.

Ferragosto JAM (un)plugged [FESTIVAL REVIEW]

I tako je stiglo i to jubilarno, 10. izdanje Ferragosta. Nakon prošlogodišnje poplave na koju se nikako nije dalo utjecati, ove je godine festival, osim, ruku na srce, sjajnog najavljenog lineup-a obilježio i nestanak struje. Dakle iako smo na jezero stigli u petak 4. kolovoza, zapravo smo ga doživjeli ‘samo’ u subotu. S obzirom na to, u našem su slučaju ključne riječi Ferragosta 2017. bile: terasa, bela, viksa, gemišt, Neno Belan i Filip Motovunski.

Festival dobre glazbe i energije

Protekla tri dana 12. INmusica uživali smo u glazbi velikih umjetnika koji su u Zagrebu svirali pred rekordnim brojem ljubitelja dobre glazbe. Naš najveći glazbeni festival na Otoku mladeži ugostio je glazbenike koji su oduševili preko 30.000 ljudi i pokazali kako je vrijedilo čekati 12. INmusic. Arcade Fire, Kings of Leon i Kasabian, tri velike zvijezde ovog festivala oduševili svojim nastupom.

Sherlock Holmes i Zagrebačko kazalište mladih: Zabavno, slatko, ali prolazno

„No sh**, Sherlock Holmes“ – toliko je opće usvojeno ime čudnovatog detektiva-genijalca u našoj kulturi da bilo da jeste ili niste u ruke primili neko od djela Arthura Conana Doylea, on se uspio uvući u vaš slang i svakodnevni govor, način šale (ili bolje rečeno – ismijavanja). Adaptacije literarnih predložaka čiji akterski postav vodi slavni istražitelj i nisu neka novost u svijetu; broj je filmsko-televizijskih adaptacija dosegao u zadnjih nekoliko godina zamašne brojke, a u Sherlockovu su kožu uskočili i neki od najpopularnijih glumaca današnjice uključujući Benedicta Cumberbatcha i Roberta Downey Jr., a Watson je doživio čak i svoju žensku varijantu. Ipak, Krešimir se Dolenčić u hrvatskom kazalištu zajedno sa svojom partnericom Anom Tonković Dolenčić (autoricom adaptacije) uspijeva upisati u anale oduhovljujući ovog osebujnog Doyleovog protagonista i njegov šaroliki entourage na daskama Zagrebačkog kazališta mladih po prvi puta u povijesti naše dramske umjetnosti.

„To nismo mi, to je samo staklo“ – kazališna crtica o otpadnicima i buntovnicima

„To nismo mi, to je samo staklo“ držeći se za osovinu simboličnosti poznatih heroja s druge strane „moralnog“ spektra, emotivno dojmljivo ironizira naše želje i patnje. Sam odabir holivudskih ikona kao centralnih motiva istupak je za sebe i ukazuje na slojevanje autoričine kritike koja se gradi od trbuha što kruli do iskrivljenog odraza kojeg preziremo jer moramo, jer sve oko nas sjaji baš kao staklo. I što onda preostaje nego razbiti ga, restrikciju odriješiti destrukcijom, ako ništa onda barem samodestrukcijom paleći zdrava pluća? To je utapajući ugođaj „To nismo mi, to je samo staklo“, kazališne crtice o začaranome krugu života otpadnika i iznuđenih buntovnika iznesene s romantičnim minimalizmom.

Rekapitulacija radne 2016. [pomalo]

Kraj godine. Blagdani. Posežem za šestim kolačem u nizu. S lijevom rukom trpam mađaricu, s desnom rukom skrolam po fejsu. Pljušte osvrti godine na izmaku. Svima nešto grozno, da je to bilo odvratnih 12 mjeseci, zvijezde umiru jedna za drugom, politika i dalje enormna kurva… Neki se kunu da je 2016. godina ukleta i jedva čekaju tu novu 2017. Možda nisam trebao skrolat tu žuč. Pomalo apatičan, gasim FB. Gledam u sedmi kolač. Ne uzimam ga. Nisam već dugo nešto napisao za Transmeet. Vrijeme je za osvrt. I to onak’ u jednom dahu.