Your ticket to urban culture. Powered by Neuralab
Nastavio je palcem brzo i umješno, kao kakav tinejdžer, dirigirati po mobitelu. A Dragana je kao kakav poslušnik čekala da njen innamorato završi s onim što obavlja jer – takva je. Samo čeka i uvijek čeka, sluša i klanja se. Nije ni čudo da mu se gadila.
Stajao je tamo, što drugo nego, sat. Stari sat kojemu su se kazaljke malo kretale pa bi stale i tako unedogled. Izvadio ga je i uzeo u ruke. Bio je iznošen i njegova se kožna narukvica ofucala toliko da ju se nije moglo staviti na ruku, a da na njoj ne ostane dio dotrajale narukvice. Samo ga je gledao i ruke mu se nisu znojile. Bio je to sat njegova djeda.
Djed Mraz je sjeo na svoje prijestolje i omraženi su mu patuljci prišli te se ponašali kao pomoćnici. Malo se znalo, ali u ovom poslu, odnosno u njegovoj verziji Božića, nije podnosio patuljke. Više ih je smatrao vrtnim patuljcima, nekim ukrasima koji paradiraju okolo dok on laže svima oko sebe. Vrtni patuljci i patološki lažljivac.
Nije se obazirala na pitanje, tko bi ozbiljno shvatio računovođu maskiranog u generala. Znala je što i očekivati kada budala stane pred nju. Već ga je vidjela ovako obučenog. Dočekivao bi goste nekada ovakav, poštara, inkasatora, dostavljača pizze pa zašto ne bi i smak.
No koliko je ljudima potrebno vremena da reagiraju jedno na drugo i na koji način najbolje reagiraju? Jesu li pisma još uvijek najbolji oblik saznavanja i otkrivanja nečeg novog, nekog novog kada već znate za postojanje te osobe? Možda e-mailovi? Hm?
Shvatio je i sam da će i njegova umanjenica primijetiti da se muško pomalo gubi u svojim fantazijama pa se vratio na ono drugo o čemu uvijek razmišlja. Na nju. Palo mu je po stoti puta na pamet da kako je moguće da mu se njeno ime tako uvuklo pod kožu? Kako je moguće da na spomen njenog imena ta riječ poprimi posve drugi kontekst? Znate ono kad riječi koje ponavljate više puta izgube svoj smisao? Znate. E, Ovo je bilo posve obrnuto.
– Vi ste me tako svake godine fotografirali, to nikako nije u redu.
– Ma, sinko, sve su ti to lijepe fotografije.
Bilo je to jako jednostavno. Mario se htio sjetiti jednog od trenutaka kada bi bio sretan. I uspio je napokon. Krenuo je prema terasi dok je ovo bio zadnji, ono pravi, kako on voli reći, put da se pjesma vrti dok on korača u sumrak. Osjećao se kao kakav kauboj, dijete kauboj. Na stolu je primijetio među hrpom CD-a Mirninu maskicu.
Pustio ju je iza sebe kao da ne postoji te je napravio potrebne korake gegajući se do prozora ne otvorivši ga. Oprezno je stao uz rub istoga i ugledao nekoliko motorista u prslucima od trapera na čijim leđima je pisalo “Zlatni Safiri”. Silazili su s motora i trkom ulazili u zgradu. Čuli su se koraci u hodniku, a zatim samo glasovi, svađa. Epilog te rasprave intelektualaca na dva kotača bila je, iznenađujuće, psovka.
Lutao sam tako po kuhinji i naravno da sam se nadao da ću naći neke odgovore na neriješena pitanja, na pitanja zašto ona baš sad ide iz svog obitavališta. Razlog nisu uspomene, zasigurno. Odgovore na pitanja koliko Bajadera može strpati u usta i pri tom govoriti. Bio sam malo strog prema njoj pomislio sam, često ju ismijavao no nije joj smetalo. Zajedno bismo se dobro nasmijali. Debeljuškasti ljudi su uvijek dobri, pomislio sam.
Transmeet.Tv 