Drvlje položeno

I tako je čekao nju, gledajući u plastiku i drvlje. Više to nije bilo ono drvce koje je smjestio, odnosno gotovo bacio na pod. Sad je to bila samo nakupina jasena, borova i drugih rođaka ovog nesretnika s poda.

Briljantnost kratkih pauza

Zanimljive budu te pauze, pomisli ona. On nije ništa pomislio doli toga kako će odsvirati pjesmu i staviti ju na društvenu mrežu, YouTube. No ona se i dalje držala ideje da su pauze tako krucijalne. U njima čovjek stigne promisliti o mnogo toga da posumnja u kratkoću njihova trajanja.

Njeno ime je umanjenica

Shvatio je i sam da će i njegova umanjenica primijetiti da se muško pomalo gubi u svojim fantazijama pa se vratio na ono drugo o čemu uvijek razmišlja. Na nju. Palo mu je po stoti puta na pamet da kako je moguće da mu se njeno ime tako uvuklo pod kožu? Kako je moguće da na spomen njenog imena ta riječ poprimi posve drugi kontekst? Znate ono kad riječi koje ponavljate više puta izgube svoj smisao? Znate. E, Ovo je bilo posve obrnuto.

Hana i Emil

Pitanja bez upitnika. Naime, mnogi muškarci prije Emila izgubili bi se po svijetu baš tražeći taj upitnik na krajevima njenih rečenica da bi s vremenom došli do rubova litica toliko iznemogli te bi im se činilo da ga vide tamo pri dnu i jadni bi se bacili. To bi im bio kraj, bez ičega. Urlika, epitafa, Haninog cjelova.

Umjetni mir

Telefon je prekinuo njegov umjetni mir. Nakon nekoliko sekundi geganja podignuo je slušalicu. Nije se nadao tomu, ali sin je bio na drugoj strani linije. Razgovor je tekao usporeno, kao da razgovaraju dva starčića. Nije ni dugo trajao doduše, pitao je oca kako je dok je ovaj odgovorio – lagodno, bez ijedne brige sine. Bio je to i zaključak razgovora, tjedna rutina i nekoliko riječi. Pozdraviše se i zvuk spuštanja slušalice zaori praznom sobom.