Izabrani život

Ovako se samo naziva pacijentom Ivanom Gvozdanovičem. Na krevetu preko puta njegovog ležao je također Ivan Gvozdanovič. Nije njihov život bio neka metafizička farsa, nego su ih jednostavno smjestili nekim slučajem zajedno u sobu. Jedina je razlika između ova dva prijatelja bila ta da je Ivan Gvozdanovič, koji se već prije nalazio u sobi, bio 75 godina mlad. Iako bi stalno ponavljao da ih ima 85. Nije neka velika razlika.

Hana i Emil

Pitanja bez upitnika. Naime, mnogi muškarci prije Emila izgubili bi se po svijetu baš tražeći taj upitnik na krajevima njenih rečenica da bi s vremenom došli do rubova litica toliko iznemogli te bi im se činilo da ga vide tamo pri dnu i jadni bi se bacili. To bi im bio kraj, bez ičega. Urlika, epitafa, Haninog cjelova.

Umjetni mir

Telefon je prekinuo njegov umjetni mir. Nakon nekoliko sekundi geganja podignuo je slušalicu. Nije se nadao tomu, ali sin je bio na drugoj strani linije. Razgovor je tekao usporeno, kao da razgovaraju dva starčića. Nije ni dugo trajao doduše, pitao je oca kako je dok je ovaj odgovorio – lagodno, bez ijedne brige sine. Bio je to i zaključak razgovora, tjedna rutina i nekoliko riječi. Pozdraviše se i zvuk spuštanja slušalice zaori praznom sobom.

Plastika

Kasnio je na zakazan obiteljski ručak, morao se nekako dovući do svoje obitelji unatoč novostečenoj invalidnosti. Nakon napornog skakutanja gradom, izbjegavanja auta, dugog prelaženja zebri, izbjegavanja požara te nakon što su se dva psa popišala na njega pokucao je na dveri otadžbine vrškom glave ljuljajući se i pritom održavajući zavidnu ravnotežu.