Your ticket to urban culture. Powered by Neuralab
Ustao se do kuhinje još jednom. Svjetlo je bilo ugašeno. Nije se sjećao da je tako ostavio ovu prostoriju. Stolica pored prozora bila je još bliže njemu. Sjeo je na onu pored. Gledao je u praznu stolicu i šutio. Nije znao šuti li zato što je siguran da mu se riječi ne izdaju za one koje želi da budu u stvarnosti ili zato što nije imao snage da išta kaže.
Voljela je psovati. Pokušala je shvatiti sve te grandiozne ideje. Nisu se dale u njenu glavu. Nije mogla podnijeti dijeljenje ljubavi. Dijeljenje onoga što je nekoć bilo pored, a sada je raspršeno, sada je… pitaj Boga gdje. A samo je morala shvatiti da ju sebičnost priječi od tog velikog dubokog uzdaha.
Stajao je tamo, što drugo nego, sat. Stari sat kojemu su se kazaljke malo kretale pa bi stale i tako unedogled. Izvadio ga je i uzeo u ruke. Bio je iznošen i njegova se kožna narukvica ofucala toliko da ju se nije moglo staviti na ruku, a da na njoj ne ostane dio dotrajale narukvice. Samo ga je gledao i ruke mu se nisu znojile. Bio je to sat njegova djeda.
Vera pije čaj s rakijom i bazdi kao mornar, Vera voli mačke svoje, svih dvanaestak njih, ona ima stan s tapetama. Naša junakinja se boji da će postati Vera za kojih dvanaestak mačaka i dvije boce rakije.
Lutao sam tako po kuhinji i naravno da sam se nadao da ću naći neke odgovore na neriješena pitanja, na pitanja zašto ona baš sad ide iz svog obitavališta. Razlog nisu uspomene, zasigurno. Odgovore na pitanja koliko Bajadera može strpati u usta i pri tom govoriti. Bio sam malo strog prema njoj pomislio sam, često ju ismijavao no nije joj smetalo. Zajedno bismo se dobro nasmijali. Debeljuškasti ljudi su uvijek dobri, pomislio sam.
Transmeet.Tv 