„To nismo mi, to je samo staklo“ – kazališna crtica o otpadnicima i buntovnicima

„To nismo mi, to je samo staklo“ držeći se za osovinu simboličnosti poznatih heroja s druge strane „moralnog“ spektra, emotivno dojmljivo ironizira naše želje i patnje. Sam odabir holivudskih ikona kao centralnih motiva istupak je za sebe i ukazuje na slojevanje autoričine kritike koja se gradi od trbuha što kruli do iskrivljenog odraza kojeg preziremo jer moramo, jer sve oko nas sjaji baš kao staklo. I što onda preostaje nego razbiti ga, restrikciju odriješiti destrukcijom, ako ništa onda barem samodestrukcijom paleći zdrava pluća? To je utapajući ugođaj „To nismo mi, to je samo staklo“, kazališne crtice o začaranome krugu života otpadnika i iznuđenih buntovnika iznesene s romantičnim minimalizmom.

Rekapitulacija radne 2016. [pomalo]

Kraj godine. Blagdani. Posežem za šestim kolačem u nizu. S lijevom rukom trpam mađaricu, s desnom rukom skrolam po fejsu. Pljušte osvrti godine na izmaku. Svima nešto grozno, da je to bilo odvratnih 12 mjeseci, zvijezde umiru jedna za drugom, politika i dalje enormna kurva… Neki se kunu da je 2016. godina ukleta i jedva čekaju tu novu 2017. Možda nisam trebao skrolat tu žuč. Pomalo apatičan, gasim FB. Gledam u sedmi kolač. Ne uzimam ga. Nisam već dugo nešto napisao za Transmeet. Vrijeme je za osvrt. I to onak’ u jednom dahu.

Zakašnjela istina

Djed Mraz je sjeo na svoje prijestolje i omraženi su mu patuljci prišli te se ponašali kao pomoćnici. Malo se znalo, ali u ovom poslu, odnosno u njegovoj verziji Božića, nije podnosio patuljke. Više ih je smatrao vrtnim patuljcima, nekim ukrasima koji paradiraju okolo dok on laže svima oko sebe. Vrtni patuljci i patološki lažljivac.

Teatar &TD: Teror tolerancije – Postoji li politički teatar u Hrvatskoj?

Teror tolerancije kao politički komentar ili možda bolje rečeno, doskočica je samodostatan – on je neporecivo zabavan, umješnost redatelja kao što je Kurspahić i njegov prirodni osjećaj za humor osjetan je na svakom koraku, glumačka postava koja se već neko vrijeme okuplja oko njegova imena: Jakir, Jirsak, Barath Bastajić kao i na koncu, sam Kurspahić energična je i dopadljiva. U tehničkome smislu nema se mnogo toga zamjeriti Kurspahićevom timu, iskustvo je gledanja ispunjeno, na trenutke i prepunjeno sadržajem, ali ispod gomilanja materijala i uživanja u autorskoj dosjetljivosti (barem ako ste ideološki podobni za istu), nisam sigurna leži li mnogo više u novoj Kurspahićevoj predstavi.

The XX i pjesma leda i vatre u Boćarskom domu

Početkom ovog tjedna ledena se fronta spustila u Zagreb izmoren trulom južinom i nesmiljenim plesanjem koje je obilježilo ovu prilično intenzivnu koncertnu jesen. Naglo zahlađenje poprimilo je pomalo simbolično značenje budući da je koincidiralo s prvim koncertom velike turneje benda The XX čija se glazba često i opisuje kao hladna, melankolična i hermetičnija od crnih kaputa i dugometražnih šalova mladih hipsterica koje su te večeri nadobudno točile pelin ispred Boćarskog doma u iščekivanju ovog važnog događaja.