Your ticket to urban culture. Powered by Neuralab
Zanimljive budu te pauze, pomisli ona. On nije ništa pomislio doli toga kako će odsvirati pjesmu i staviti ju na društvenu mrežu, YouTube. No ona se i dalje držala ideje da su pauze tako krucijalne. U njima čovjek stigne promisliti o mnogo toga da posumnja u kratkoću njihova trajanja.
Gledala ga je, slušala, nije joj bilo jasno ništa od onoga što ova budala govori. Niti su ikada govorili o vjenčanju, niti im je ikada smetalo živjeti kao normalni ljudi. Samo zaljubljeni i to je to. To je ono što bi trebalo držati dvoje zajedno, pomisli Jezebela. Čak je i sebe počela percipirati tako. S tim Izmišljenim imenom. Što joj uradi budala?
Nakon što joj je žena dala toliko očit odgovor Svetlana se zapitala gdje joj se izgubila moć dedukcije, njen intelekt. Upitala se kako je moguće da jedna zrela žena iz Like zaboravi povezati nekoliko jednostavnih stvari. Onih koje voli povezivati. Voljela je ona i križaljke rješavati, i osmosmjerke, ali je zaključila da ih je ova teta riješila više od nje u svom životu. Po tome se mjeri mudrost u njenim očima.
Voljela je psovati. Pokušala je shvatiti sve te grandiozne ideje. Nisu se dale u njenu glavu. Nije mogla podnijeti dijeljenje ljubavi. Dijeljenje onoga što je nekoć bilo pored, a sada je raspršeno, sada je… pitaj Boga gdje. A samo je morala shvatiti da ju sebičnost priječi od tog velikog dubokog uzdaha.
Nastavio je palcem brzo i umješno, kao kakav tinejdžer, dirigirati po mobitelu. A Dragana je kao kakav poslušnik čekala da njen innamorato završi s onim što obavlja jer – takva je. Samo čeka i uvijek čeka, sluša i klanja se. Nije ni čudo da mu se gadila.
Stajao je tamo, što drugo nego, sat. Stari sat kojemu su se kazaljke malo kretale pa bi stale i tako unedogled. Izvadio ga je i uzeo u ruke. Bio je iznošen i njegova se kožna narukvica ofucala toliko da ju se nije moglo staviti na ruku, a da na njoj ne ostane dio dotrajale narukvice. Samo ga je gledao i ruke mu se nisu znojile. Bio je to sat njegova djeda.
Djed Mraz je sjeo na svoje prijestolje i omraženi su mu patuljci prišli te se ponašali kao pomoćnici. Malo se znalo, ali u ovom poslu, odnosno u njegovoj verziji Božića, nije podnosio patuljke. Više ih je smatrao vrtnim patuljcima, nekim ukrasima koji paradiraju okolo dok on laže svima oko sebe. Vrtni patuljci i patološki lažljivac.
Nije se obazirala na pitanje, tko bi ozbiljno shvatio računovođu maskiranog u generala. Znala je što i očekivati kada budala stane pred nju. Već ga je vidjela ovako obučenog. Dočekivao bi goste nekada ovakav, poštara, inkasatora, dostavljača pizze pa zašto ne bi i smak.
No koliko je ljudima potrebno vremena da reagiraju jedno na drugo i na koji način najbolje reagiraju? Jesu li pisma još uvijek najbolji oblik saznavanja i otkrivanja nečeg novog, nekog novog kada već znate za postojanje te osobe? Možda e-mailovi? Hm?
Vratio se do stepenica i dok se zadnji refren uzdizao do vrhunca i pripremao na još četiri ponavljanja, uspeo se na pozornicu, prišao pijanistu i jednostavno sjeo do njega na klupicu. Bila je jako udobna. Od skaja, volio je sve lažno. Počeo je razmišljati u toj sekundi koliko postoji lažnih izraza za kožu. Pogledao je u svoju mladu kožu, madeže. Nasmijao se i šapnuo pijanistu: “Koja je tvoja tajna?“.
Transmeet.Tv 