Your ticket to urban culture. Powered by Neuralab
Shvatio je i sam da će i njegova umanjenica primijetiti da se muško pomalo gubi u svojim fantazijama pa se vratio na ono drugo o čemu uvijek razmišlja. Na nju. Palo mu je po stoti puta na pamet da kako je moguće da mu se njeno ime tako uvuklo pod kožu? Kako je moguće da na spomen njenog imena ta riječ poprimi posve drugi kontekst? Znate ono kad riječi koje ponavljate više puta izgube svoj smisao? Znate. E, Ovo je bilo posve obrnuto.
Vera pije čaj s rakijom i bazdi kao mornar, Vera voli mačke svoje, svih dvanaestak njih, ona ima stan s tapetama. Naša junakinja se boji da će postati Vera za kojih dvanaestak mačaka i dvije boce rakije.
– Ljubavi, što ćeš napraviti za ručak?
– Ono što i jučer, dragi. Ništa.
– Ah, moje omiljeno jelo.
Bila je nedjelja danas. Bila je nedjelja i kad su kupili stol. Onaj isti koji ona oskvrnjuje. Dragi je skočio u Ikeu, uočio neku plastičnu nakazu te odmah nazvao Mare za savjet. Ova se nije libila poslati ga u kurac i reći mu da kupi onaj koji je ona vidjela u katalogu. Dragi je to i napravio. Tako su kupili stol.
– Vi ste me tako svake godine fotografirali, to nikako nije u redu.
– Ma, sinko, sve su ti to lijepe fotografije.
Bilo je to jako jednostavno. Mario se htio sjetiti jednog od trenutaka kada bi bio sretan. I uspio je napokon. Krenuo je prema terasi dok je ovo bio zadnji, ono pravi, kako on voli reći, put da se pjesma vrti dok on korača u sumrak. Osjećao se kao kakav kauboj, dijete kauboj. Na stolu je primijetio među hrpom CD-a Mirninu maskicu.
Pustio ju je iza sebe kao da ne postoji te je napravio potrebne korake gegajući se do prozora ne otvorivši ga. Oprezno je stao uz rub istoga i ugledao nekoliko motorista u prslucima od trapera na čijim leđima je pisalo “Zlatni Safiri”. Silazili su s motora i trkom ulazili u zgradu. Čuli su se koraci u hodniku, a zatim samo glasovi, svađa. Epilog te rasprave intelektualaca na dva kotača bila je, iznenađujuće, psovka.
Lutao sam tako po kuhinji i naravno da sam se nadao da ću naći neke odgovore na neriješena pitanja, na pitanja zašto ona baš sad ide iz svog obitavališta. Razlog nisu uspomene, zasigurno. Odgovore na pitanja koliko Bajadera može strpati u usta i pri tom govoriti. Bio sam malo strog prema njoj pomislio sam, često ju ismijavao no nije joj smetalo. Zajedno bismo se dobro nasmijali. Debeljuškasti ljudi su uvijek dobri, pomislio sam.
Jer tako volimo držati stvari, u prašini, pa i svoju ljubav i zaljubljenost jer je to savršeno mjesto za njih. Tako nepretenciozno i blizu petama. A srce nam je uvijek u petama kada se spominju ozbiljne stvari poput voljenja drugog i potpunog predavanja. Pogotovo predavanja tamo nekim paucima koji pletu loše i krnje mreže.
Napaćeni hipohondar je dolazio u sobu na nagovor njenog svilenkastog glasa uz primjese dalmatinskog naglaska. Nije ga se ni trudila izgubiti tijekom godina, što mu je bilo jako simpatično, a ona je samo zvučala još više s krša ponavljajući rečenicu: ”Oj, dođi amo.” Neodoljivo.
Transmeet.Tv 